Dražo, odlična ti beše jučerašnja kolumna, ali imam jedno lokalpatriotsko lektorsko zakeranje. Bajkovito selo na obroncima Tare, Kremna, spadaju u takozvani pluralia tantum. Dakle – „ne u Kremni“ i ne „iz Kremne“, nego „u Kremnima“ i „iz Kremana“.

  Kad smo već kod Kremana, živo me interesuje kako li tamošnji žitelji reaguju na neproverenu vest da je došlo do izvesnih smetnji na vezama između Overlorda i Džumhurbaškana. Eh, kako! Znajući Kremance ne bi me začudilo da su glasine plasirane upravo iz Kremana, naših Delfa. Zar ste, đuturimi, zaboravili da su Kremna rodno mesto Mitra Tarabića, proroka koji je izvršio presudan uticaj na potonje srpske politike?

 

A da li vas živo interesuje šta o rečenim „smetnjama na vezama“ misli moja malenkost? Interesovalo vas to ili ne interesovalo, odmah ću vam reći. Čudom ne mogu da se načudim – i to već godinama – fantastičnoj sposobnosti (inače, listom nesposobnih) srpskih političara da svoje lične ljubavi, mržnje, snove, ambicije i probleme – uz malu pomoć tabloidnih novindžija – uzdignu na opštenacionalni nivo. Evo, već danima – šta danima, mesecima – novinčine serbske pomno prate Nikolićeve i Vučićeve javne i privatne poslove, zalaze u sitna analitička crevca i spekulišu na temu – da li će doći do raskola ili neće.

  Ako mene pitate, raskol je – pre ili kasnije – neminovan. I Aca i Toma su veliki Srbi, što no se kaže Srbi sa dna kace, a znamo da su upravo takvi najskloniji srpskim podelama. Nije li tikva pukla još u osvit naše državnosti, kada je Kodža – vođen državnim razlogom – skratio Vožda za glavu. Dobro, de, vremena su se ipak promenila, neće – sve ako i dođe do raskola – raditi sekire, ali i ovde imam jedno zakeranje. I jedno pitanje. Zašto bi, počem, srpski narod i senat trebalo da boli Crven Ban u kakvim su ličnim odnosima Nikolić  i Vučić i da li će Nikolić, ako se naljuti, potegnuti pa osnovati još jednu nadasve evropsku stranku.  

  I na to imam spreman odgovor. To je, čestnejši čteci, zato što se u (još uvek) pretpolitičkoj Srbiji država tradicionalno shvata kao proširena seoska zadruga u kojoj odnosi među zadrugarima nisu regulisani zakonima (daleko bilo) – pa čak ni običajima – nego samovoljom i hirovima šefa zadruge. Idemo dalje. U seoskim zadrugama, o kojima  je ča-Janko Veselinović napisao tolike lepe stranice, podela vlasti ne postoji. Tu postojati može samo jedan, nazovimo ga patrijarh. Često je, međutim, još u vreme ča-Janka Veselinovića, u seoskim zadrugama dolazilo do srpskih podela. Uskurči se, recimo, najstariji sin, sukobi se s ocem, počnu tu trvenja, izbiju pičvajzi, a rezultat – zadruga propada. Eto, uzgred, zašto seoske novindžije zaziru od predsedničko-premijerskih trzavica.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari