Ne, nije me obradovalo, naprotiv, ali, priznajem, gotovo sam sigurna da je istraživanje koje je agencija ProPozitiv napravila za Danas – nažalost, plus minus nekoliko procenata, tačno. Još manje me je obradovao način na koji je Bojan (Pajtić) reagovao na ovo istraživanje.

p { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.25cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 120%; }p.western { font-family: „Arial“,sans-serif; font-size: 12pt; }p.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }p.ctl { font-family: „Arial“,sans-serif; font-size: 10pt; } On je naime rekao da to istraživanje prema kojem DS ima 4,6 odsto jeste besmisleno i „nema veze sa životom“. E, dragi Bojane, sve i da je tako, zar je taj način ocenjivanja prikladan za predsednika DS? „Nema veze sa životom“. Ispada da je Vulin u pravu kada kaže da DS vodi kampanju protiv sebe! Kako DS to radi? Postupcima i govorom: setimo se javnih nadgornjavanja oko toga ko je na kom mestu na izbornoj listi, pa događaju na Đeram pijaci, tj. tzv. slučaj „vidi gde su mi ruke“, pa hajde da ne nabrajam dalje.

Srećko Mihailović u najpreciznijem analitičkom tekstu koji se pojavio u ovoj kampanji piše, između ostalog, da ko ne razume navijače i vernike ne može razumeti ni ponašanje birača uoči izbora i na samim izborima. Ovome bih dodala da 2016. nakon poslednjih nekoliko godina eksperimentisanja sa mentalnim zdravljem građana, njihove izborne ćudi ne može razumeti ni onaj ko se ne bavi sociologijom estrade, ili, ko ne razume učesnike rijalitija i njihovi vernu publiku, koja danas predstavlja većinsko biračko telo Srbije. Oni su polugladni, beznadni i zaljubljeni u svoj izvor zabave, ali i verovanja i interesovanja a i navijanja – TV prijemnik na kome se odvija neki od rijalitija, gde Zmaj od Šipova već nekog opipava, ko posle po tabloidima priča o novčanoj nadoknadi zbog koje je ušao/ušla u taj intimno-kulturni-šok sa pomenutim učesnikom, ili nekim drugim junakom naših dana. „Nema veze sa životom da bih Zmaju od Šipova dopustila (već nešto), mama mi strogo zabranjuje, ali, tako veliki novac nisam mogla da odbijem“, izjavljuje za mnoge štampane medije neka učesnica. To je taj govor: „Nema šanse da bih …“, „Nema veze sa životom“, „Na koju foru bih to i to“, i slično. Ništa novo da se govor i život iz rijalitija preselio u stvarni i svakodnevni u daleko malignijem vidu od ovoga: Tuče, nasilje, maltretiranje, nepoštovanje među ljudima, strašno nepoštovanje među predstavnicima političkih stranaka. Ali, govor, drugačiji govor, ostaje ono (i dalje verujem) po čemu se može razlikovati obraćanje predstavnika DS, ili sličnih stranaka svojim biračima, od nekih koji računaju na glasove „rijalitijevaca“, uz dužno empatijsko uvažavanje. Ne vredi reći „zato DS mora da pazi kako govori i kako se ponaša“, jer DS ili jeste ili nije DS, ili zna ili ne zna kako se ponaša, zašto se ponaša i kome se obraća, i koliko je to važno. Osim, ako nije važno?!

Jezik, kao bitno sredstvo u kampanji problematičan je još i više, naravno, kod drugih stranaka počev od SNS pa nadalje. Zadržimo se kod Vulinovog načina govorenja. On kaže za Danas: „Vidi se da bi se svi ujedinili protiv nas. Dok mi razgovaramo nekakav sindikat penzionera je najavio da će protestovati i vrlo je zanimljivo da su DSS, Dveri i DS odmah saopštili da podržavaju takav skup i da će učestvovati u njemu. Vidite kako je lako da se svi ujedine protiv nas“.

U jednoj rečenici, nekoliko puta je ponovljeno „svi protiv nas“. Time se stvara atmosfera permanentne napetosti, navijanja na ivici ekscesa, i uopšte, jedno stanje dodatnog uznemiravanja društva u kojem su ljudi (čitaj štampu) i inače izuzetno uznemireni, sticajem ekonomskih i šire socijalnih rđavih uslova u kojima žive. Aleksandar Vulin bi morao i može da razume to da, i mada je cilj izbora pobeda stranke, ili koalicije kojoj pripadaš, taj mali cilj je samo sredstvo do onog strateškog, dobiti mandat da se baviš reformama, a najvažnija danas u Srbije je radikalna promena stanja nacije, drastično poboljšanje uslova života. A kultura ide ispred svake, pa i ekonomske reforme. Kad kažemo kultura, mislimo na kulturu kao „odgajanje“ (što joj je izvorno značenje), kulturu u kojoj čovek čoveku nije „svi su protiv nas“, već „svi smo mi sa istim ciljem da Srbiji bude dobro i svakom čoveku u njoj, samo se politički razlikujemo po sredstvima“. Kultura širenja nezdravih navijačkih strasti je (ne)kultura neprekidno održavanog vanrednog stanja, u kojima klima za fer i demokratske izbore ne može biti povoljna. Zato, pazite kako pričate političari.

Otvorite, gospodo iz vlasti, medije za sve: i za DS, i koaliciju Tadić-Čeda-Čanak, DSS, SRS i sve koji učestvuju u izbornoj trci. To je vaša obaveza prema građanima. Mislite dobronamerno. Biće manje nervoze kod svih učesnika. Moć govora je najveća moć. Iskoristite je bez zloupotrebe.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari