Hajde da se za trenutak vratimo u turbulentnu 1988. godinu: Između zenita „antibirokratske revolucije“ (leto-jesen) i 17. novembra (smena kosovskog rukovodstva sa Kaćušom Jašari i Azemom Vlasijem), 10. oktobra te godine održana je još jedna dramatična sednica Centralnog komiteta jugoslovenskih komunista.

 Ona će ostati upamćena po rečima Vinka Hafnera: „Druže Slobodane, razmislite dobro o putu koji ste izabrali.“ Milošević ga je gledao arogantno, a Vinko je podigao i prst dok je izgovarao tu antologijsku rečenicu, što je izazvalo pravu histeriju po Srbiji. Veću čak i od one kad su delegatima iz Slovenije i Hrvatske pomogli albanski, a delimično i bosanski kadrovi u neizglasavanju nekoliko srpskih delegata u Predsedništvo CK SKJ, a među kojima je najpoznatiji bio Dušan Čkrebić, dok je taj neformalni savez makedonski kadar Vasil Tupurkovski tada nazvao „neprincipijelna koalicija“, čime je oduševio srpsko javno mnjenje, da bi uskoro i on bio prezren.

Vinko Hafner je tada nastupao kao stari slovenački komunista, partizan i društveno-politički radnik. Mada, njegov nastup uprkos tome nije mogao da se posmatra izolovano od tadašnje perfidne politike slovenačkih komunista koji su te 1988. još formalno bili Jugosloveni, da bi istovremeno otvoreno podržali albansku iredentu, a kasnije i skliznuli u otvoreni separatizam i izdaju Jugoslavije. Koju je, naravno, izdao i Milošević ali na način koji je slovenačke i ostale separatizme učinio prihvatljivim i jedinim logičnim za Zapad. Apsurdno, ali tada su Slovenci podržali Albance da sutra više nikad ne bi s njima bili zajedno. No, dobro, u histeriji tih godina Miloševićeva propaganda je čak i Stipu Šuvara, iskrenog levičara i Jugoslovena, predstavila maltene kao ustašu, pa otuda i stari Hafner nije prošao nešto bolje. Opet se potezala stara priča kako smo im mi 1941. pružili utočište u Srbiji, a oni sad na našeg Slobu.

Ali, kad se sve to sabere i oduzme, Hafner je sa ove distance gledano, na vreme upozorio Miloševića i celu srpsku javnost. Jer taj put je očigledno bio fatalno pogrešan.

Naravno, niti je Vučić Milošević, niti je slovenački ekonomista Jože Mencinger neki Hafner, povodi i okolnosti su neuporedivi, ali nije da nema osnova za određene paralele. Mencinger je u intervjuu Radio Slobodnoj Evropi posavetovao srpskog premijera da ne primenjuje šok terapiju, već da malo „uspori“- a što je u nabudženom naslovu redakcije dobilo maltene hafnerovsku dramatiku – „Vučiću, uspori!“ I to se primilo do te mere da je ovo „uspori“ postalo popularnije nego ono Veljino – „Miškoviću, povuci ručnu“. Vlada je zbog velike izborne pobede relativno arogantna, kaže Mencinger, i to je „relativno apsolutno“ tačno. Strukturne reforme se ne mogu sprovesti bez smanjenja socijalnih prava. I to je tačno. S druge strane, reforme su neminovne. Ali, Vučić uslovnom „šok terapijom“ hoće da nadoknadi propušteni razvoj Srbije, te otuda ima retoriku reformatora iz vremena sloma komunizma, ili đinđićevski romantičarsku, dok iskusni Slovenac govori iz pozicije posttranzicionog Istoka sa svojim iskustvima i to je suštinski „strukturni“ problem ove polemike, jer srpski premijer je (ne)očekivano odgovorio Mencingeru, kroz tekst za Politiku sa naslovom „Ubrzaj, Srbijo!“, koji se maltene nije bavio kritikama starog ekonomiste, već je bio mobilizatorski i marketinški intoniran za srpsku javnost. I mnogo učtiviji od Miloševićevog pogleda Hafneru. Da li bi nam sutra bilo bolje da je Vučić Mencingera uzeo za savetnika, pokazaće vreme. Sa olakšavajućom okolnošću da Mencingerova kritika teško da će biti baš sudbinska kao „Hafnerov prst“. Iako je ponekad teško sakriti osećaj da se reforme predstavljaju na „antibirokratski način“, te da inscenacija (i 100 dana Vlade kao novi blokbaster), nadrealizam i tiranija privida ne mogu biti uvek njihovo nerazumevanje, uprkos svim realnim „mrziteljima“ i „kontrašima“. I to ne treba mešati sa realnim postojanjem „nove klase“ sa parazitskim atributima koja se formirala u Srbiji, koja se realno opire promena, koju je premijer dobro skenirao, s tim što je ona poslednjih godina dobro povećala brojnost i sa naprednjačkim klijentelistima.

U nekoj formi pojašnjenja Vučiću, Mencinger je u Danasu na naše pitanje da li će Srbija morati da proda energetski sektor ponovio da je on teoretski protiv bilo koje prodaje proizvodnih kapaciteta, jer ste u suprotnom „samo radna snaga“. Boris Tadića je na jednom zatvorenom brifingu rekao da sve dok imamo EPS, mi imamo neku formu suverenosti. Iako srpskog premijera optužuju za „liberalizam“, možda nam se sprema neki hibridni „korporativizam“, kroz pakt javnog i privatnog sektora, čime tajkuni postaju subjekti reformi. Iako su oni koji su glasali za SNS valjda glasali protiv tajkuna. Ne mogu, međutim, ovi jedini krupni kapitalisti koje imamo nestati da bi se pojavili neki „pošteni“.

Hajde sad da se vratimo u mart 2005. godine: Na promociji knjige Vojislava Šešelja „Ideologija srpskog nacionalizma“, Tomislav Nikolić je istakao da će „jednog dana, svaki seljak reći: Imam imanje, traktor, stoku i knjigu Vojislava Šešelja, a i onaj u gradu što živi reći će: „Imam posao, stan, zdravu decu i knjigu Vojislava Šešelja.“ Knjiga se za sada nije „primila“ u srpskom narodu kao „Pelagićev narodni učitelj“, ali nama danas možda baš treba neki novi bestseler, drugog ideološkog profila, koji bi sublimirao reforme. Iako nam je sugerisana promena svesti, to ne mora biti nešto baš kao Spinozin „Traktat o poboljšanju razuma“, niti neke nove „Godine raspleta“ (S. Milošević), tek ništa nalik na Gadafijevu „Zelenu knjigu“, maoističke priručnike ili Rajsovo „Čujte, Srbi!“ Ali, svakako nam treba neka vrsta traktata (rasprava o nekom pitanju). Vučić za ovo kratko vreme, od PPV do premijera već ima toliko autorskih tekstova i ključnih intervjua, da bi se takva publikacija mogla pojaviti. Tada bi se i Tomine reči obistinile, ali iz te radikalske perspektive sa jednom sasvim drugom i senzacionalnom knjigom i drugim autorom. Naslov bi mogao baš biti „Ubrzaj, Srbijo!“ Sad kad druge kolege imaju tu privilegiju možemo da se pohvalimo da bi u taj traktat sigurno morao ući Vučićev autorski tekst za Danas iz maja 2013. povodom Dana Evrope:

„Nismo li mogli da budemo realniji u svojim željama i zahtevima, marljiviji u prikupljanju podrške za naše političke stavove, ili smo se samo oslanjali na naše mišiće, epsku retoriku i iščekivanje darova s neba?“, upitao se tada Vučić, uz napomenu da ove redove piše upravo jedan od onih koji se „valjda, baš tako ponašao i zato to i te kako dobro razume“. Upravo zato je, kaže dalje, uveren da promena našeg stava, našeg odnosa prema Evropi i zapadnom svetu, ali i prema Rusiji (koju ćemo poštovati i voleti, ali ne i idealizovati), „predstavlja početak stvaranja uspešnije, modernije i snažnije Srbije“. Ovim i kasnijim rečima iz autorskih tekstova kojima se nema šta dodati, Vučić teško uspeva da fascinira najširu građansku Srbiju. Ne samo onu koja se tako sektaški predstavlja zato što i dobar njen deo želi mentalni status quo. S druge strane, dobar deo onih koji za njega glasaju ne razumeju šta vođa hoće. I to je teško rešiv paradoks. I nestranački eksperti teško u njemu plivaju. Otuda neminovnost permanentnih rekonstrukcija i nesporazuma. Ali, pogledajte ove novinske naslove: Vulin: Zajednica srpskih opština će omogućiti bolju zaštitu Srba na Kosovu. Vulin: Zakon o radu će omogućiti bolju zaštitu radnika. Da li sumnjate da bi sutra ako Vulin bude ministar ekologije (naša teška EU tema) bio moguć ovakav naslov: Vulin: Nuklearne centrale će doprineti ekonomskoj efikasnosti zemlje. Jer to je ekološki čistije od termoelektrana. Vulin je suština odnosa ideje i prakse u premijerovoj viziji. Verujemo, s Vučićeve tačke i najbolji ministar, iako se on ranije kleo u Krstića i Selakovića. Zato kad je Vulin u pitanju nema paradoksa i nesporazuma čak i kad se daje ostavka. Ko bi doveo ruski „Crveni oktobar“ da kupi smederevsku železaru? Mislite da ne bi Vulin?

Videli ste onu proslavu povodom sto godina početka Prvog svetskog rata koja je zbog kiše umesto na Kalemegdanu održana u paviljonu „Cvijeta Zuzorić“, te otuda možda taj utisak sindikalne sklepanosti. Ali, na scenu je stupio Vulin. Nadahnutim govorom je spasao celu stvar. Izgledao je i govorio kao glumac – što na neki način jeste u svakoj ministarskoj roli. Od military look do tamnog odela. Nisam siguran da bi čak i Branislav Lečić, uz Miru Banjac spasilac DS, mogao ovako da zaseni u „Cvijeti“. A znamo kakav je govor održao u Dragojevićevoj „Aždahi“ na Ceru. Na rovovima, iako na Ceru nije bilo rovova, što je Dragojeviću tada grdno zamerio neki opskurni odbor za kulturu tada opozicione SNS.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari