Liderka DSS Sanda Rašković Ivić razmišlja da li da tuži Aleksandra Vulina ili da mu preporuči psihijatrijsko lečenje? Zbog upornog Vulinovog podsećanja da je DSS (doduše onaj Koštuničin) ostavio u nasleđe Vučićevoj vlasti sporazum sa NATO koji ovi danas moraju da popravljaju. A Sanda je to navodno podržala kao ambasadorka za dobru platu iz blizine Vatikana. Tu je i cinično podsećanje ko je bio premijer kad su u Beogradu spaljene ambasade, odnosno kad tadašnja vlast, kako podseća premijer Vučić, nije uspela i jednu jedinu džamiju u Beogradu da sačuva.

Izjava o mogućnosti psihijatrijskog lečenja na koje bi mogao da ide lider Pokreta socijalista je posebno problematična jer je Sanda psihijatar. Bio sam prisutan pre koji mesec u jednoj TV emisiji kada je Sanda i naprednjaku (bivšem radikalu) Aleksandru Martinoviću predložila da legne na kauč (psihijatrijski). Sanda je pristojna žena i hajde da kažemo da joj se omaklo oba puta. Komentarišući ovaj slučaj za Danasa, direktorka klinike 'Dr Laza Lazarević', bivša ministarka zdravlja i poslanica SPS Slavica Đukić Dejanović, rekla je kako sebi takav tip izjave nikad ne bi dopustila. Ali, sećam se jednog skupštinskog zasedanja kad je Slavica bila predsednica republičke skupštine, a tadašnji opozicionar Tomislav Nikolić je uporno replicirao i provocirao, na šta je Slavica rekla da primećuje kako je ponašanje gospodina Nikolića „tipizirano“. Nikolić je odmah osetio na šta lukava Slavica aludira pa je žustro reagovao da se radi o zloupotrebi psihijatrije u političke svrhe. Dakle Sanda, politički marketing bi rekao – ponašajte se kao Slavica. Diskretno koristite svoju stručnost.

Eto, čisto da se podsetimo i malo razonodimo za vikend. Podsetiću vas i na još nešto, a povodom sporne izjave potpredsednika SPS Predraga Markovića da ga naprednjačka ministarka Jadranka Joksimović 'erotski fascinira'. Danas, kad je Jadranka verovatno najevropskiji (Zorana je valjda najameričkiji) Vučićev ministar(ka), i kad je smatraju svojom i doajeni građanske evroatlantske misli i prakse, mogu s blagim zadovoljstvom reći da sam u Danasu prvi puštao (i prepoznao) Jadrankine evropske stavove. Tačnije, prepoznao sam da ova cura govori iskreno i argumentovano, te da je njena radikalska prošlost u ideološkom smislu i bukvalno prošlost. Kako je reagovala na Markovića izgleda i da je prošlost što se tiče radikalskog temperamenta. I smatrao sam da su njeni tekstovi baš za Danas.

Ali, samo ja znam koliko sam tada primio mizoginih izjava na Jadrankin račun (tada su naprednjaci bili u opoziciji). Pošto smo objavljivali i autorsku sliku Jadranke Joksimović, mizogini komentari su bili još odvratniji. Neću da pominjem imena, da mi opet ne bi zamerili kao u nekim drugim slučajevima, ali bilo je tu svega: Uglavnom su smatrali da osoba pod imenom Jadranka Joksimović ne postoji; da su to naprednjački pamfleti koje potpisuje, pazite sad – Goran Kozić (!?), a da je ova osoba konceptualno osmišljena kao izvesna 'Rubi' u starom 'Nacionalu', kojom je navodno, pod tim porno-kodnim imenom, Tijanić sa svojom novinarskom jedinicom slao političke poruke. Naime, kao što je 'Rubi' nađena na internetu, tako sam i ja šurujući s Vučićem tobože našao Jadrankinu sliku na nekom porno sajtu. Inače, ova odlična studentkinja Fakulteta političkih nauka i bivša radikalka ubrzo je došla da se predstavi u redakciju, da ljudi vide da zaista postoji.

I ne bih cepidlačio i sećao se naše kolumnistkinje da nisam ovih dana posle izjave Predraga Markovića čuo da od njega Jadranku brane i neki koji su upravo meni svojevremeno poslali mizogene izjave na njen račun.

A, zamislite, neki od tih su isti ljudi koji su me opljunuli što sam doveo Dragoljuba Dražu Petrovića iz Kurira u Danas. Ti su tada branili Danas od mene i Kurira više nego što danas Ljilja Smajlović brani Politiku od Kurira. Nije prošlo ni toliko mnogo, a od istih sam počeo da slušam kritike tipa da li se stidim bar malo pred Dražom zbog svog ulagivanja Vučiću?

Da li je u tom mom shvatanju uređivanja novina moglo da se desi da se Draža i Jadranka mimoiđu na stranicama našeg Danasa. Nije mi bila namera, ali tako je sudbinski moralo biti. Draža je, možda verujući više onima koji su pričali o Rubi i Goranu Koziću, nego mojoj evropskoj intuiciji, napisao da je na delu 'srpska napredna plavuša'. Onda su me napali naprednjaci da puštam mizogine stavove. I Jadranka se ljutila. Biljana Srbljanović i drugi tada se nisu javljali da brane Jadranku. Realno, ni ona tada nije bila ovakva ultimativna evro zvezda. A ko bi se od vedeta građanske Srbije oslonio na moju intuiciju i blanko mi verovao. Koliko sam u ovim situacijama i ja kao urednik grešio, vi prosudite dragi čitaoci. Svi smo danas pametniji valjda malo.

Sad malo kulture: Vučić je otkrio spomenik književniku Borislavu Pekiću na rekonstruisanom beogradskom Cvetnom trgu. Dragoljub Mićunović se ljuti što naprednjaci 'prisvajaju i žive i mrtve'. Mićunović zove skandalom to što Vučić otkriva spomenik jednom od osnivača DS. Zar je to veći skandal od preuzimanja programa DS i njenih derivata? Izgleda da Pekić nije bio Pavićeve sreće pa da ima svog Alijeva. Zašto socijaldemokrate iz DS za sve ove godine nisu bar dostojno rešili pitanje spomenika i posmrtnih ostataka socijaldemokrate Dimitrija Tucovića? Od 'Krunske' do Slavije je tako malo, dok su ovi još bili u 'Krunskoj'. Da se Homen posvetio Pekiću koliko Draži možda bi i neko iz DS otkrio i ovaj spomenik. Mada, da se ne lažemo, od 1992. Pekića više baštini Koštuničina DSS. Ali, onakva kakva je zamišljena. Sigurno ne današnja – rusifikovana i putinovska.

Ako je Vučić pre neko veče govorio o 'jedinstvu', onda ta teza i nije toliko opasna ako je jedinstvo na ličnostima i ponekim (ne svim) idejama kao što su Pekićeve. Njegov antikomunizam ponekad je odlazio i u desničarski misticizam. E sad, što je sve ovo s Pekićem i u funkciji izborne bitke za Vračar – to je legitimno jer ova prestonička opština lideru naprednjaka je simbolički bitna bar kao što je DOS-u nekad bilo bitno da pobedi radikale u Zemunu. Kad su posle onih sudbinskih izbora pitali Šešelja kako komentariše poraz radikala u Zemunu on je rekao da nema racionalno objašnjenje. Demokrate će ga sigurno imati za Vračar ako pod hitno Vračar ne predstave kao 'majku svih bitaka'. Vučić će im spremiti još fora kao što je ova s Pekićem.

Jeste li zaboravili ko je kad koristio muziku Sajmona i Garfankla da bi ostvario svoj opsesivni cilj – da pobedi u Beogradu. Svaka 'revolucionarna vlast' teži da se zaokruži. Vračar je tu simbolika. Ali, ova 'revolucionarna vlast' ima i jednu Milovu stilsku doradu; mi ćemo svuda biti glavni, ali će i svako od vas (opozicije) ponegde (svesno ili nesvesno) biti na vlasti, ili će bar biti 'namiren'. A to onda može, kao što se dalo videti, da traje jako, jako dugo.

Utisak je kao da Filip David nije dobio dovoljno aplauza u javnosti za to što je u Narodnoj biblioteci Srbije bio zatečen prisustvom predsednika Nikolića. Po koji šovinistički komentar na Davidov nastup nije izostao. Sve me ovo podsetilo, s obzirom na efekat, na slučaj s delegacijom DEPOS-a koja juna 1992. odlazi kod Miloševića da mu izloži zahtev za ostavkom. Nebojša Popov pita Slobu: 'Oćeš da zapališ'? (nudi mu, ako se dobro sećam neku 'dravu' ili sličnu krdžu). Milošević kaže: 'Ne hvala, imam svoje' (neki cigarilosi). Narod nije znao da se oni znaju s faksa, pa otuda i cinična Nebojšina neposrednost. A i neki koji su znali su se čudili kao u Davidom slučaju: 'Kako onaj Popov onako ne poštuje instituciju predsednika'?

Sumnjam da se Filip i Tomislav znaju s faksa, ali to ne umanjuje formalizam čina. I jedan i drugi su bili dovoljno formalni. Skoro protokolarni. Na neki perverzan način u našoj prozaičnosti to bi se moglo nazvati i činom obostrane političke korektnosti. Ako izuzmemo šovinističke komentare na Davidov račun koji zbog sablasnosti nikako ne mogu biti formalni, reakcije – najpre one podrške piscu – uglavnom su formalne. Ima oduševljenja ali nema strasti.

Nešto kao kad se Sveta Marović izvini Hrvatima, a oni to prihvate.

Da pitam još nešto one koji su mi nekad slali mizogine poruke na račun Jadranke Joksimović: Hoćete li tviteraša Nebojšu Krstića zbog stavova, ma koliko bili nekom degutantni i nezavisno od toga koji im je motiv, da izbrišite sa svih slika – da retuširanjem dokažete da u stvari on i nije bio u Idolima?

Šta fali DS-u najviše? Bar jedan Vesić. Ne mogu da se zakunem, ali intuicija i iskustvo mi govore da je ovo s Pekićem samo on mogao da smisli.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari