Radi diversifikacije Famoznog u nerednom ću periodu – a u cilju objektivnog informisanja javnosti – publikovati mikroeseje o seljačkoj političkoj filozofiji. Ima tome iha-ha, čestnejši moji, otkako smo ustanovili da je seljačka politika sasvim logična u „zemlji seljaka na brdovitom Balkanu“, ali taj je sud bio nekako paušalan, teorijski neutemeljen, pa ćemo sad početi da zalazimo u – kako se to filozofski kaže – sitna crevca.

Nije daleko od pameti da je seljačka politika čedo seljačke psihologije, pa zato hajde da razmotrimo kakva je to psihologija. Za seljaka u lošem smislu te reči (postoji i dobar) sve što se nalazi izvan njegove kuće, dvorišta, njive i šume, predstavlja strani i neprijateljski svet, a sve stvari iz tog sveta su, saglasno seljakovom mišljenju, mnogo lošije od stvari iz seljakove kuće, dvorišta, bla, bla, bla. Ako vam ovo još ništa ne govori, idemo dalje. Sa spoljašnjim svetom se, na Crven Ban, ipak mora opštiti, pa kad se već mora, seljak u lošem smislu te reči pribegava oprobanoj strategiji – kako zajebati svet? Idealno je iz spoljašnjeg sveta uzeti što je moguće više, a svetu ništa ne dati, osim u krajnjoj nuždi i po skupe pare. Budući da je seljak u lošem smislu reči čvrsto uveren da je najpametniji, često mu padne na pamet da može još uspešnije zajebati svet ako mu, recimo, umesto pekmeza uvali kamenje – slučaj srpskog eskporta iz XIX veka – ili ako umesto da se bakće sa mešenjem torti poslastice pokupi sa đubrišta, pa ih proda na pijaci i još se hvali da su jeftine. Nezgodna je stvar što seljak ostaje seljak i kad postane građanin, pa čak i kad postane državnik.

Ovaj svet jeste tirjan tirjaninu – Vladika nas je tome blagovremeno poučio – ali svet nije baš uvek takav. I svet pravi pauze u neprijateljstvima, ali mu seljak ne veruje, jer seljak ne veruje nikome i ničemu. I šta tokom tih prekida vatre radi seljak? Odmara se? Uživa u životu? Jok, more. Počinje da (tendenciozno) priviđa fiktivna neprijateljstva. Hoću da kažem, otresit seljak je potpuno svestan da su ta „neprijateljstva“ izmišljena, ali insistira na njima u idiotskoj nadi da će iz toga izvući neku korist, mada u većini slučajeva izvuče Crven Ban u dupe, a ponekad i nešto mnogo gore.

Ima i još gore, a tome nas ne poučava Vladika nego Niče. Kad gledaš u ambis, kaže Niče, posle nekog vremena i ambis počne da gleda u tebe. Sledeći tu matricu, izmišljena seljačka neprijateljstva često prerastu u stvarna, uslede žestoki pičvajzi, a seljak – šta seljak radi? Počinje iz glasa da kuka kako ga svet mrzi. Sad skuvajte kafu, pa razmislite malo o rečenom, a mi idemo na jedan svež primer seljačke politike. Srpski državnici postave Sašu Jankovića na mesto ombudsmana da bi kao ombudsman radio na polzu države i naroda, ali kada ombudsman počne da radi svoj posao, srpski državnici graknu da ombudsman ustvari podriva državu. Tema sledećeg nastavka – tutukuknjava.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari