Was ist Kunst? Was ist Kunst? Was ist Kunst… To bezbroj puta ponovljeno pitanje, agresivno, islednički izvikivano, odjekuje od pre neki dan u izložbenim salama i hodnicima na spratu Nacionalne galerije Kosova.

To je glas Raše Todosijevića, iz njegovog video-performansa iz 1978. godine „Was ist Kunst, Marinela Koželj“, i on se uvlači, instalira, i u radove drugih umetnika koji se nalaze tu negde izloženi u blizini Todosijevićevog rada, a pre svega u prostorno najbliži, i po svojstvima najsrodniji – instalaciju „Crveno-roze“, njegovog druga Mladena Stilinovića: kao eho zajedničkog refrena-pitanja nad crvenom, bojom pobune, bratstva-jedinstva i borbe za slobodu i jednakost, koja se u Stilinovićevim radovima zgušnjava u formu zvezde-petokrake, da tu formu ostavi, da iz nje bude izgonjena te da zvezda, petokraka, postane bezbojna, a da se ona pretvori u crvenu mrlju na očnom kapku ili crveni trag krvi pod nosom, da preplavi sve vidljive delove tela jednog pape pod papskom togom, pa da se otisne na podvodno putovanje u more, i da se, najzad, pretvori u liniju koja je izgubila svoj smer, svoju vektorsku vrednost. Iz stvari, pojava, reči i ljudi koji su postali neupitni, izbegao je život sam.

Pitanje koje postavlja Raša Todosijević, evo skoro pa četrdeset godina, nije pitanje-čuđenje, koje je u biti konceptualne umetnosti koja se zapravo pita o samoj sebi, nego pitanje-naredba, pitanje koje izaziva strah, zebnju i povlačenje želje i imaginacije, umesto da ih raspiruje. To pitanje, ne slučajno na nemačkom jeziku, sa tragom nacističkog socijalizma, nacističke zloupotrebe termina socijalizma, pod kojom su stradali milioni ljudi, ali i svežim tragom „dederonskog“ socijalizma, te staljinističke zloupotrebe, Todosijević postavlja igrajući, u stvari, ulogu aparatčika umetnosti koji isleđuje svoju žrtvu, osobu pretvorenu u ustrašeni ili apatični objekat, Marinelu Koželj. Bilo je to i ostalo pitanje koje je sinulo da bi bacilo svetlosti na čitavu istoriju umetnosti kao na estetiku poraza. Šta smo sve to veliko učinili u poeziji, slikarstvu i filozofiji, u međuvremenu od nekoliko hiljada godina, a naročito u XX veku, da se, još dok to stoleće nije stiglo ni do svoje sredine, survamo u koncentracione logore nacionalsocijalizma i Staljinove gulage novog robovlasništva.

Bio je to poslednji trenutak da se svesti zada ovakvo pitanje, i bilo je to poslednje mesto u Evropi na kojem je ono moglo i smelo da se postavi, a tog mesta više nema. Možda se ono iznova rađa u Grčkoj, možda bi se moglo roditi i u pobunjenoj Makedoniji, u Španiji ili Portugaliji. Možda se rađa, pre nego igde drugde, u Južnoj Americi. Ali, ovde i sada, na prostoru Zapadnog Balkana, te famozne Jugoistočne Evrope, tog mesta više nema. Da li je ono moguće u Prištini?

Pre četiri decenije, kad ga Raša Todosijević postavlja, a Mladen Stilinović raznosi crvenilo iz one petokrake-rane koju je sebi oko pupka nožem urezala Marina Abramović, pitanje o tome šta je umetnost imalo je svoju moralnu osnovu u društvu koje se borilo i izborilo protiv nacizma i fašizma, i koje se suprotstavilo staljinizaciji socijalizma, gradeći svoj put slobodarski.

Danas umorno, kao iz ropotarnice istorije, bez podstreka, bez gorčine i srdžbe, ovo pitanje, Was ist Kunst, stiglo je u Prištinu, da tu, posle godina Miloševićevog aparthejda, posle nacionalnog oslobođenja i uspostavljanja državnosti, nađe svoju svežinu i upre jetko prst u samu bit smisla, jer pitati se šta je to umetnost, isto je kao pitati se šta je to smisao života. Šta je smisao jednog nacionalnog oslobođenja, ako u njemu danas većina ljudi nema šta da radi ili nema šta da jede? Šta je smisao umetnosti ukoliko ono ne prodire do najnelagodnijih pitanja – pitanja slobode za svako pojedinačno ljudsko biće, i šta je smisao umetničkog dela ako je ono izloženo tek očima dobro situirane elite?

U Prištini, u Nacionalnoj galeriji Kosova, bečka fondacija Erste izložila je, pod naslovom „Tridesetjedan“, radove trideset i jednog umetnika, iz svoje kolekcije „Kontakt“, koja sadrži umetnička dela umetnika i umetnica iz Centralnoistočne i Jugoistočne Evrope, od Austrije do Rumunije, i od Mađarske do Kosova, pre svega iz perioda 1968-1989, od Studentske pobune (ili od sovjetske vojne intervencije u Čehoslovačkoj) do Pada Berlinskog zida. Bio je to period istinskog promišljanja i velikog pobunjeničkog stvaranja protiv birokratizacije ideje komunizma koja je, uistinu, bila srž same pobune. Danas je pala ta ideja, a Evropom kruži vampir antikomunizma.

Tamo gde sada stojim, u prizemlju prištinske galerije, gledajući bele objekte slovačkog umetnika Juliuša Kolera, prošle je jeseni, na retrospektivnoj izložbi jugoslovenskog i kosovskog umetnika Sokolja Bećirija, „visio“ njegov rad „Kraj ekspresionizma“ (2000. god). Ogroman format fotografije mrtvog devetogodišnjeg dečaka, kojem je polomljen vrat. Dečak-žrtva leži u potoku, kosu mu nosi voda i ona izgleda kao gusti nanos ulja na platnu. Mrtvi kapci su poluspušteni, a oči, sa još živim, molećivim pogledom, pitaju nas: šta je vaša umetnost? Was ist Kunst?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari