Teri Gilijam u jednom intervjuu upoređuje Spilbergov i Kjubrikov pristup temi holokausta, zaključujući da „Šindlerova lista“ promoviše laž, priču o uspehu američkog „čovek može sve ako poželi“ tipa, dok je Holokaust (ili „šoa“, kako Jevreji više vole da to, šta god to bilo, zovu, budući da je „holokaust“ grčka i ne u potpunosti odgovarajuća reč) priča o neuspehu čovečanstva, pre svega drugog.

Kjubrik je, naime, dvadeset godina razmatrao ugao iz kojeg bi mogao da napadne tu temu (inače, stric njegove žene bio je Veit Harlan, Gebelsov reditelj za najvažnije zadatke kao što su bili „Kolberg“ ili „Jevrejin Zis“ – neobično je to da takav genije nekim slučajem živi sa toliko vrednim insajderom u svet propagande i manipulacije masama kroz umetnost) i na kraju, navodno, odlučio da je poduhvat, ukoliko se njemu pristupi na pravi način, u isto vreme i bolan i besmislen. Usput, Spilberg je u vreme kad je valjalo krenuti ka realizaciji snimio tog prokletog „Šindlera“ pa se smatralo da bi još jedan film tog tipa bio suvišan. Karakterne razlike su u pitanju – u Spilbergovoj „Odiseji“ majmuni bi, nakon što ih poseti monolit, zapalili vatru a ne bi počeli međusobno da se tamane. Priče koje se dešavaju između 1933. i 1945. godine u Evropi moraju biti još nešto osim predstavljanja užasa. Kada se navede „Sofijin izbor“ uglavnom se misli na scenu u kojoj glavna junakinja odlučuje koje od njeno dvoje dece će dobiti priliku da preživi. Međutim, „Sofijin izbor“ suštinski uopšte nije o tome već o razlici između načina na koji ljudi sebe predstavljaju i onoga što stvarno jesu, i zato je dobar i dramski uzbudljiv. Šta, dakle, osvetljava mađarski film „Šaulov sin“, prikazujući jedan dan u životu člana „Zonderkomando“ jedinice, i to baš onog dana kada njeni članovi izvode oružani ustanak u Aušvicu? Za početak imamo formu, promišljenu ali napornu ako se koristi tokom celog dugometražnog filma. Iz trećeg plana početnog kadra nekoliko mutnih ljudskih figura se približava po dubini ose. Posle par desetina sekundi, možda i celog minuta, Šaul, naš junak, u istom trenutku, zauzima krupni plan i ulazi u fokus. Do kraja filma, u gotovo svim kadrovima (a prilično su dugački) gledaćemo Šaulov krupni plan sa mutnom pozadinom iz koje je, ipak, jasno razabrati nasilje i smrt koja se tu odvija. Uputstvo je to za preživljavanje u ekstremnim uslovima građenjem brane od okolnog sveta. Šaul mesecima opstaje rešavajući probleme koji se dešavaju u njegovoj neposrednoj blizini dok sve ono što se dešava malo dalje od njega i za šta bi bio potreban napor da se izabere i mentalno obradi, ostaje u formi mrlja. Ipak, na početku dana, događa se nešto što drma njegov odbrambeni mehanizam. Tokom skupljanja leševa u gasnoj trovačnici, pripadnici „Nebeskog odreda“ pronalaze i dalje živog dečaka kojeg će nemački doktor ubrzo upokojiti i njegovo telo odrediti za autopsiju. Šaul u tom trenutku iz negacije realnosti koja je izgrađena u cilju opstanka prelazi na teren samouništenja, opsesijom da pronađe rabina koji će izgovoriti dečaku „kadiš“, zatim i dostojanstvenu sahranu. Motivi su pomešani u zbrku u kojoj Šaul ponekad misli da je dečak njegov istinski sin, ponekad mu je jasno da je on simbol svega što je izgubljeno i što mora biti ponovo uspostavljeno. A bavljenje mrtvim telom ne vodi nikuda dok ustanak, za koji je Šaul potpuno nezainteresovan, donosi promil nade. Zanimljivi mentalni procesi koji se događaju tokom dana punog događaja, no, zbog, sasvim smislenog, vizuelnog postupka film nakon desetak minuta postaje naporan za gledanje. Problem je teško rešiv. Da je film ispričan bez ekstremne rediteljeve intervencije ne bi imao razlog postojanja, budući da iste događaje (mađarska „Zonderkomando“ jedinica, ustanak, čudom preživelo dete) već opisuje američki film „Siva zona“ iz 2001. godine. Glavni junak „Sive zone“ (nepretenciozno režirane od strane glumca Tima Blejka Nelzona) običan je čovek koji gubi razum ipak ostajući sa prave strane mračnog ogledala, tj. u svakoj sekundi pojavljivanja u kadru jasno nam je da, koliko god bio mali, najvažniji deo njegovog bića želi da preživi. Šaul je svoj razum tog jutra bespovratno izgubio što podiže branu između njega i gledaočeve identifikacije. Rezultat je promišljen film zanimljiv za razgovor tokom kojeg je osnovno gledaočevo osećanje dosada.

* * *

Grčka se kandiduje za najhipsterskiju filmsku zemlju sveta a rediteljka Atina Rahel Cangari za vladarku tog „razumete šalu zajedno sa nama i zato ste kul“ kraljevstva. Junaci filma „Ševalije“ su petorica (ili šestorica, teško je setiti se posle dva dana) dobrostojećih, sredovečnih muškaraca na krstarenju Sredozemnim morem. Na prvi pogled njihova zabava ima sve odlike ubijanja vremena kakvo upražnjava visoka srednja klasa. U Grčkoj je, naravno, klasni sistem nastavio da postoji nakon Drugog svetskog rata za razliku od Jugoslavije gde je bespovratno umro 1944. godine (pametnjaković koji vam kaže da su devedesete u Srbiji ubile srednju klasu lupeta potpune gluposti). Na prvi pogled sve deluje stereotipno: ronjenje, muški razgovori, večere sa vinom koje na jahti obezbeđuje uniformisana posluga. Ipak, naši junaci zabavljaju se igrajući igre (konačni pobednik će dobiti prsten „ševalije“… šta god). Igre su potpuno besmislene i gledalac ne može da se uključi, kada se skice likova (zapravo, ne ni skice, pošto skica nagoveštava završeno delo) takmiče u kvalitetu krvne slike ili dužini penisa u erekciji, u nekakvo rešavanje misterija ili navijanje za slabijeg a snalažljivijeg. Dakle, devedeset minuta naoko potpunog besmisla. Mogao bih da budem dobar prema rediteljki pa da ustanovim da je to i bila namera. Zaista, muškarci, kada se sakupe na pivu, ne uvek ali često, metaforički, upoređuju dužine svojih penisa i bore se za položaj dominantnog mužjaka, što bi u teoriji trebalo da bude trening za sukob sa realnim neprijateljem (dok žene često imaju takmičenje u međusobnom hvaljenju). Međutim, od koncepta i tačne analize idiotskog ponašanja ljudi do zanimljivog filma dugačak je put na koji „Ševalije“ nije ni kročio. Ne treba se, naravno, brinuti za grčku rediteljku. Ona, njeni prijatelji i posetioci filmskih festivala (koji, naravno, misle da su unapređenija bića od ostatka čovečanstva) razumeju šalu i kroz „Ševalijea“ dobijaju toliko potrebno uveravanje u svoju posebnost.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari