Ovo društvo je ispalilo dva metka u Đinđića

• Vaše predstave neretko se bave onim što se odigralo na prostoru bivše Jugoslavije i posledicama tih zbivanja na tom prostoru. Da li se u tom smislu može govoriti i o predstavi „Zoran Đinđić“?

– Predstava „Zoran Đinđić“ polazi od atentata na bivšeg premijera, ali pokušava govoriti o Srbiji danas koja se te smrti sjeti prigodno jednom godišnje. U ovoj zemlji, kao i u većini zemalja u regionu, postoji nespremnost društva da se suoči samo sa sobom i svojom odgovornošću. Zato pozadina ovog atentata nikada i nije do kraja rasvijetljena. Meni je nevjerojatno koliko je srbijansko društvo, uz svu količinu „politike“ kojoj je na dnevnoj bazi i pogotovo u ovo pred i postizborno vrijeme izloženo, zapravo depolitizirano. Demokracija je strašna jer dozvoljava politički nepismenim osobama da participiraju u političkom odlučivanju. Zato je i moguća koalicija DS-a i SPS-a jer politički nepismenoj osobi u tome nema ništa problematično.

• Takođe, ono što se naziva dokumentarnim teatrom moglo bi se primeniti na vaše postavke. Koliki je, na primeru ove predstave, udeo činjenica iz naše stvarnosti u tim postavkama a kakva je njihova nadogradnja, s obzirom na to da u takvim predstavama najčešće ne postoji gotov tekst, već on nastaje u samom procesu rada?

– Činjenice su često fantastičnije od bilo kakve fikcije. To je pokazao Borges u svome radu ili, da se zadržim malo bliže, Danilo Kiš. Ova predstava nema pretenziju da kaže nešto što do sada nismo znali, ali se više radi o načinu na koji se općepoznate stvari govore.

• Da li ste imali osećaj da, radeći na ovoj predstavi povređujete neki tabu? I, imate li utisak da na ovim prostorima, a u Srbiji pogotovo, rade isključivo mitovi a oni, znamo, najčešće dolaze ne samo iz sveta daleke prošlosti, već i iz sveta mrtvih?

– Čini mi se da sam više povrijeđivao jedan prešutni politički konsenzus koji je nastao kad se leš pokojnog premijera Zorana Đinđića ohladio, a kojim je dozvoljena svaka moguća politička kombinatorika. Ovo društvo je pokazalo da se ne zna nositi drugačije s onim što je Đinđić radio i govorio osim da ispali dva metka u njega.

• Uzevši u obzir gore rečeno, da li je istinito ili ironično što je ova predstava uklopljena u sezonu Ateljea koja se zove Utopija?

– Na globalnoj razini mi odavno živimo jednu veliku distopiju. U trenutnom odnosu snaga neko bolje i pravednije društvo čini se nemogućim. Naravno da postoji velika doza ironije u činjenici da se u sezoni koja se zove Utopija radi predstava s ovim naslovom.

• Kako su glumci pristupili ovoj temi? Kako ste ih odabrali, pogotovo onoga za naslovnu ulogu, ukoliko se takav „junak“ uopšte u predstavi pojavljuje?

– Ljude sam birao po njihovoj spremnosti da sudjeluju u ovom tipu projekta. Na početku sam odmah rekao da svatko može u svakom trenutku izaći, ali također da se i ja mogu svakome od glumaca zahvaliti ukoliko vidim da postoji suštinsko nerazumijevanje onoga što radim. Dosta ljudi i jest izašlo govoreći da to nije relevantna tema ili zbog neslaganja s metodologijom rada ili ideoloških pozicija s kojih ova predstava nastupa. Od glumaca koji su ostali sam tražio maksimalnu konfrontaciju s društvenom zajednicom u kojoj žive i njezinim različitim anomalijama.

• „Kukavičluk“ je proglašen i kao predstava prošle sezone u Srbiji, a „Otac na službenom putu“ kao predstava sezone u Ateljeu, dok je vas rad u ovom teatru etablirao i kao mejnstrim reditelja. Da li ćete možda, ako ne u Ateljeu a ono u Srbiji postati „stajaći“ reditelj ili je za vas ovaj prostor preuzak? Šta zapravo govori to što vaše predstave obeležavaju teatre na čitavom prostoru bivše Jugoslavije?

– Pokušavam raditi u što više različitih sredina jer mi to pomaže da bolje razumijem te sredine, ali i samog sebe. Borba protiv društvenih predrasuda je borba i protiv mojih vlastitih. Krvavim ratovima koji su vođeni na ovim prostorima i državnim granicama koje su ispriječili između nas za mene Jugoslavija nije prestala postojati – ni kao kulturno nasljeđe, ni kao ideja.

Glumačka ekipa

U predstavi „Zoran Điniđić“ igraju: Feđa Stojanović, Branislav Trifunović, Ivan Jevtović, Vladislav Mihailović, Tanja Petrović, Milan Marić, Miloš Timotijević i Tamara Krcunović.