Kada počnete da citirate samog sebe, vreme je da se zapitate da li je vaš mozak nepovratno krenuo u pogrešnom pravcu. Ipak, scenarista „Levijatana“ Oleg Njegin pre projekcije filma imao je potrebu da pojasni da oni, autori, zaista vole svoju zemlju, iako se to na osnovu filma ne bi baš moglo reći, što me je nagnalo da razmišljam o načinu na koji sam završio tekst o poslednjem filmu Alekseja Balabanova „Hoću i ja“.

„Mrzeo je svoju zemlju tako opsesivno da bi se to moglo nazvati ljubavlju“ glasio je zaključak celog Balabanovljevog bistvovanja na ovom elipsoidu i, zaista, kada vas nešto toliko prožima, kada posvećujete toliku energiju u oslikavanju užasa koji vas okružuje, u isto vreme očigledno razumevajući zlikovce i navijajući za usamljenike koji se protiv istih bore, vi postajete ta mržnja, taj protest, ta borba unapred osuđena na neuspeh. Celo vaše biće definisano je unutrašnjim sukobom sreće koju borba donosi i očaja izazvanog shvatanjem da se ništa zaista ne može promeniti, očaja koji vas konačno ubija jer ljudsko telo ne može na duge staze podneti beskonačnu količinu intenzivnosti bilo čega.

Kolja, glavni lik „Levijatana“, pedesetogodišnji je automehaničar, zapravo, majstor za sve, koji živi u kući koju je sam izgradio, na mestu na kojem njegova porodica živi ko zna od kada, na krajnjem severu Rusije, negde blizu Murmanska, sa sinom iz prvog braka i novom, mladom ženom koja radi odvratan, prljavi posao u fabrici ribe. Iako se, logično, petnaestogodišnji sin i maćeha ne mirišu baš previše, iako je Koljina i Ljiljina egzistencija naporna i bez očiglednih zadovoljstava (nekako vam je žao te mlade žene koja nema priliku da obuče lepu haljinu i štikle i beznačajno flertuje pijuckajući šampanjac) kuća u kojoj žive i njihova mala porodična jedinica predstavljaju dom, naročito kada znamo šta ih okružuje. Drveni pod krcka kada se po njemu hoda, u kući je sve uredno ali u isto vreme bez greške se, pogledavši svaki kutak, može utvrditi da tu žive ljudi a ne Romani Abramoviči sa svojim manekenkama, prozori su veliki i kuća je puna svetla, a kada pogledate napolje, pred vama je siva, depresivna priroda ali ipak priroda. No, na kuću je, zbog lepe lokacije a i zato što mu se može, bacio oko gradonačelnik i doneo odluku iseljavanja stanara uz plaćanje nevelike otkupne cene kako bi se tu izgradilo neko javno dobro (ili gradonačelnikova vila, kako Kolja predviđa). Gradonačelnik je, uf, duhovni brat blizanac jagodinskog Palme, da sad ne ulazim u otvoreno pojašnjavanje zašto jer će mi na adresu stići plava koverta sa pozivom za sud. Moć, hrana, piće, redovne posete lokalnom vladiki, čija kancelarija, iako bez zlata i mermera uredno ukazuje na viševekovno skupljanje lepih predmeta… jasno je da je Koljina borba osuđena na neuspeh bez obzira što mu u pomoć dolazi Dmitrij, nekadašnji drug iz vojske, sada moskovski advokat koji je došao u posed dokumenata koji su, kako kaže gradonačelniku prilikom pokušaja ucene, „film strave i užasa sa vama u glavnoj ulozi“. Umesto da donese spas, Dmitrij svojim prisustvom stvara ljubavni trougao, sa prevarama i izdajama koje govore da je društveno zlo jače od bilo kakvog dogovora i razumevanja između ljudskih bića koja bi trebalo da budu bezuslovni saveznici.

Pitanje dogovora ljudi koji čini osnovu zajednice dovodi do naslova filma koji je ponajviše u vezi sa čudovištem iz naslova Hobsove knjige. Hobsovo summum malum, najveće zlo, strah od nasilne smrti, ljudsko je osećanje koje čini osnovu uspeha određenog tipa vladavine. U isto vreme, ova paralela je i najveći napad na Putinovu Rusiju (bezuslovni vladar visi na zidu gradonačelnikove kancelarije u kadru konstruisanom na taj način da je, u isto vreme, nebitni komad scenografije i najbitniji momenat filma). Najveća tragedija je, zapravo, u tome što Kolja i njegov uzani krug prijatelja jedino u toj i takvoj Rusiji mogu da funkcionišu. Da li se u emigraciji neke kanadske zabiti može otići na izlet sa jelom, opijanjem i pucanjem u uramljene fotografije vođa od revolucije do Jeljcine (koji još uvek ne ispunjava uslov vremenskog odmaka)? Može, ali ne tako. Taj element filma najbliži je i nama koji živimo u ovom kutku sveta. Trpimo svašta ali nam se ne ide odavde. Trenutno podnosimo najavljeni užas na obali reke nadajući se da će sve ostati na čelično-staklenom penisu i tržnom centru te da će nakon toga slatkorečivi Arapin otići da zamlaćuje neke druge nesrećnike. No, i ako se najgore dogodi i Beograd zaista bespovratno dobije taj simulakrum zgrada i ulica, ja (nadam se i vi, koji god da ste) ću i dalje biti ovde da ga intenzivno mrzim, što je tip iživljavanja na samom sebi koji je osnova onoga što se smatra „ruskom dušom“. „Levijatan“ se završava, prirodno, vladikinim osveštavanjem nove crkve i gradonačelnikom koji svom malom sinu kaže: „Bog sve posmatra“ (i ne samo što kaže nego misli da veruje u to, takođe veruje da je on sam neka vrsta pravednika). No, čak i ako posmatra, sadistički monstrum kakav mora biti, njegova uloga nije za priče naših života uticajnija od one grčkog hora. Sve je na nama.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari