Mladenovac, 2008. godine. Fudbalski klub sa kontroverznim biznismenom na čelu i bivšim vođom navijača, sada najvećim od lokalnih sitnih kriminalaca, u upravnom odboru bori se za ulazak u prvu ligu.

 Na tribinama nas zanimaju Luka (nepčano, L'ka), mesec dana do punoletstva, izbeglica sa Kosova čije je majka (Jasna Đuričić sa celom ulogom u jednom tonalitetu, ali kakvom) prijavila oca kao nestalo lice da bi dobijala od države finansijsku pomoć i usput od sina sakrivala porodičnu sramotu jer on zapravo živi u Beogradu sa novom porodicom i Fleš, Lukin drug i rođak pomenutog krimosa iz upravnog odbora.

Naturalistički stil „Varvara“ verovatno je najbolji do sada viđen u srpskom filmu novog milenijuma. Film „Jedan na jedan“ izgubio se u tadašnjoj neizbežnoj jeftinosti prvih elektronskih kamera i pogrešnom odabiru glumaca, „Šišanje“ je pokazalo šta se dogodi kada jedan liberal i jedan ultra desničar po karakteru pokušavaju da naprave angažovani film (u teoriji je sukob mišljenja pozitivna stvar no u ovom slučaju imali smo konfuziju u kojoj reditelj, čini se, nije shvatao s kim ima posla), „Klip“ je intimna priča, najbolji film u ovom izboru uključujući „Varvare“, ipak, sa stilizacijsko-tematskim zaokretom (koji ga i čini najvrednijim) dok su „Varvari“, konačno, što se forme tiče, prava stvar.

Ipak, za film od devedeset minuta potrebna je priča, tj. ukoliko ste u prvoj trećini uspostavili likove i osnovne situacije onda im morate dozvoliti da do kraja ostanu ono što najviše zaokuplja pažnju gledalaca. A početak je sasvim u redu. Luka je u sukobu sa krimosom iz upravnog odbora jer se muva sa devojkom zvezde tima i biva kažnjen tako što mora da izigrava šofera Muhamedu, afričkom crncu na kojem bi valjalo zaraditi novac od prodaje. Usput, pokušava da iskoristi radnicu socijalne službe kako bi od nje dobio očevu beogradsku adresu. Dakle, imamo antagonistu, potencijalnu devojku, potencijalnog prijatelja iz drugog kulturološkog miljea, izgubljenog oca, no, sve te linije priče bivaju započete i neprodužene, što, sa jedne strane jeste, čini se, svesna odluka reditelja i njegov način prikazivanja sveta u kome se ništa zaista ne događa osim kratkotrajne ekstaze huliganskog nasilja sa tribina. Ipak, iako smislena, takva odluka ne čini valjanu dramsku celinu.

Prva scena filma u kojoj Luka i Fleš kupuju pištolj svojevrstan je megafin ili tzv. „crvena haringa“. Istina, tokom kupovine njih dvojica ispale po metak tako da se ne može reći da puška iz prvog čina uopšte nije upotrebljena ali, ipak, cela scena tu je samo zbog atmosfere, tek da pokaže čime se maloletnici od sorte koja se analizira u filmu bave u svom slobodnom vremenu i može poslužiti kao putokaz u kom pravcu će film završiti. Kada postaje jasno da su sve linije priče zanemarene, u poslednjoj trećini filma Luka je u Beogradu, na „Kosovo za patike“ mitingu i sve se pretvara u istorijsku razglednicu koja onima koji znaju o čemu se tu radilo ne znači mnogo a evropskim gledaocima može doneti neku vrstu informacije. Konačno, uz sav kvalitet fotografije, glume, ritma, ponovo imamo minute i minute kadrova u kojima kamera sa leđa prati glavnog junaka dok hoda… negde. Prestanite to da radite jer ne služi ničemu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari