Dve decenije traganja za nestalima iz bivše Jugoslavije

Dvadeset godina kasnije, integriran sistem – koji uključuje osnivanje specifičnih institucija i donošenje adekvatnih zakona u svrhu rješavanja pitanja nestalih lica, pristup zasnovan na vladavini zakona, uključenost porodica nestalih u proces i savremene naučne metode – donio je nevjerovatne rezultate. Kada je 29. juna 1996. godine saopštenjem za medije iz Bijele kuće ozvaničeno osnivanje Međunarodne komisije za nestala lica, na zapadnom Balkanu je bilo 40.000 nestalih i nedovoljno volje među novim predstavnicima vlasti da se rješavanju ovog pitanja posvete na objektivan i nepristrastan način. Istovremeno su se u različitim dijelovima regije odvijali nepovezani i nekoordinisani pokušaji pronalaženja nestalih – zasnovani na različitim metodologijama, a nerijetko upitnim profesionalnim standardima.

U tim je uvjetima broj identifikacija bio mali, a napredak spor. Kao rezultat, brojne porodice su godinama morale živjeti sa „dvosmislenim nestankom“ bližnjih. Tim je porodicama normalan, ljudski proces žalovanja ostao zamrznut u određenom trenutku. A problem nije bio samo lični, individualni bol. Činjenica da je nestalo toliko mnogo ljudi predstavljala je prepreku vraćanju mira. Nakon sukoba, kada se traga za velikim brojem nestalih lica, temelji vladavine zakona stavljeni su na kušnju. Građani s pravom u pitanje dovode kredibilitet vlasti koje ne mogu ili ne žele utvrditi šta se dogodilo sa hiljadama njihovih sugrađana, te ko ne može ili ne želi poduzeti korake koji će odgovorne za nestanke dovesti pred lice pravde.

Pronalaženje nestalih je pomoć preživjelima, ali i postupanje u skladu sa vladavinom zakona; pronalaženje nestalih je direktno vezano za privođenje počinilaca pred lice pravde. Pronalaženje nestalih je sprečavanje svakog pokušaja da se zataškaju zločini ili zaniječe ono što se dogodilo. Skrivene grobnice su mjesta zločina. U njima se nalaze dokazi koji se mogu upotrijebiti u sudskim procesima. Proces pronalaženja nestalih pomaže građanima da ostvare pravo na istinu, pravdu i reparacije. To se ne odnosi samo na građane čiji su bližnji nestali. To se odnosi na sve građane – jer sve dok je ijednom čovjeku uskraćena pravda, ona je uskraćena svima.

Prema domaćim i međunarodnim zakonima preživjele žrtve imaju pravo saznati istinu o tome šta se dogodilo sa njihovim nestalim članovima porodice. Vlasti ne mogu birati da li će podržati pokušaje pronalaženja nestalih: oni imaju obavezu da podrže te napore. Policija, pravosudni organi i drugi – od opštinskih službenika do šefova vlade – imaju jasnu obavezu da podrže porodice nestalih. ICMP od 1996. godine sarađuje sa Komisijom za nestala lica Republike Srbije i njenim prethodnicima. Tokom 2001. i 2002. godine ICMP je pomagao prilikom pronalaženja i identifikacije više od 800 posmrtnih ostataka koji su povezani sa sukobom na Kosovu, a pronađeni u skrivenim grobnicama u Srbiji, uključujući lokacije u Bajinoj Bašti, Petrovom Selu i Batajnici. U okviru saradnje sa Srbijom ICMP je primjenjivao analizu DNK u procesu identifikacije posmrtnih ostataka koji su pronađeni 2001. i 2002. godine.

ICMP je 2002. godine potpisao Sporazum o saradnji sa Federalnom komisijom za humanitarna pitanja i nestala lica, sa ciljem rješavanja pitanja nestalih u sukobima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u periodu 1991-1995. godina. Uz ICMP-ovu pomoć pronađeno je i identifikovano više od 300 lica nestalih u tim sukobima, čiji su posmrtni ostaci vraćeni Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini. ICMP je 2002. godine otvorio kancelariju i laboratorij za analizu DNK u Beogradu. Laboratorij je predat srpskim vlastima 2006. godine. ICMP je 2014. godine obnovio svoj sporazum sa Komisijom za nestala lica Vlade Republike Srbije putem razmjene pisama u vezi sa pružanjem pomoći u procesu pronalaženja, ekshumacije i identifikacije lica čiji je nestanak povezan sa sukobom na Kosovu, nakon što je otkrivena grobnica u južnoj Srbiji. ICMP vrši testiranje DNK i poređenje uzoraka koje dostavlja Komisija za nestala lica Vlade Republike Srbije. Ima i ulogu posmatrača ekshumacija i podržava rad organizacija civilnog društva u Srbiji, koje predstavljaju porodice nestalih lica.

Tokom protekla dva desetljeća, više od 70 procenata nestalih u regiji su pronađeni i identifikovani: da bi pronašli i identifikovali preostalih 12.000 nestalih lica, vlade su dužne:

• osigurati da porodice nestalih – bez obzira na etničko, vjersko ili nacionalno porijeklo i bez obzira na njihovu ulogu u sukobu – imaju jednako pravo na istinu, pravdu i reparacije, što podrazumijeva donošenje i provođenje relevantnih zakona;
• kreirati centralnu, verifikovanu evidenciju lica nestalih u sukobima u regiji – što znači da države moraju završiti svoje evidencije i kreirati regionalnu listu: na taj način će se doći do pravih brojeva i osigurati prava preživjelima;
• ubrzati istrage i sudske procese u vezi sa slučajevima nestalih lica: ti slučajevi se odnose na nepravdu počinjenu u prošlosti, ali isto tako – što je veoma važno – na pravdu u sadašnjosti; i
• riješiti pitanje pogrešnih identifikacija (što se posebno odnosi na Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Kosovo, gdje se u mrtvačnicama nalazi veliki broj neidentifikovanih posmrtnih ostataka).

Ispunjavanjem ovog plana pomoći ćemo desetinama hiljada građana da prošlost ostave iza sebe i ponovno izgrade svoj život.

Autorka je generalna direktorica ICMP