Autoritarno političko liderstvo nužno je sve dok odgovornost, koju delegiraju na konkretnu ličnost, birači odriču sebi samima.

Vučić je radikalskom biračkom telu ponudio evropsku i reformsku agendu, ali i ponovo zbunio javnost, ometajući sopstvenu politiku, izborom koalicionih partnera preuzetih iz devedesetih, koje su ponovo predmet rasprave usled javnih i neprikrivenih pokušaja relativizacije i legitimizacije kriminalnih karakteristika tadašnjeg establišmenta.

Na drugoj strani, politički razvoj usporen je radikalizacijom Demokratske stranke koja se lagodno prepustila korupciji i prenemaganju, može Zapad, može Istok, može Treći svet, a ne može ništa. Napokon je Vučiću prepustila politiku koju je odbacivala pre svega zbog biračkog tela koje je medijska propaganda trovala najgorim političkim idejama. Ali se zamajavanje, koje se Tadiću tolerisalo (i „četiri stuba“, i lečenje dorijangrejovskih kompleksa koje smo plaćali ambasadorskim foteljama), Vučiću unapred ne oprašta. U Tadićevo vreme, javnost se zastrašivala radikalima, favoritima naših najnesrećnijih sugrađana, a svi smo zatrpavani smećem nacionalizma, socijalne uranilovke, antiamerikanizmom i rusofilijom naših elita. U odnosu na prvu deceniju XXI veka, biračko telo i javnost su u procesu opasne regresije

Ekskluzivistička gadljivost kojom se odbacio Vučić, počela se primenjivati i na novoizabranog predsednika DS-a Dragana Šutanovca, mada nije jasno (niti bitno?) da li je njegova politička platforma bitno različita od Vučićeve. Uostalom, nije jednostavno prisetiti se bilo koje jasne poruke, vrednosnog imperativa, reformskog zahvata njegovih prethodnika. I bez obzira na zvanično definisan prioritet uspostavljanja evropskog i regionalnog konsenzusa, ta platforma se odbacuje podrazumevajući odbacivanje njenoga svakog potencijalnog realizatora, kakav god da je.

Meni kao običnom, prostom čoveku, nije ostalo mnogo od života. Srećno sam ga proćerdao u opštoj nesreći kojom smo okruženi. Gubim iz vida i važne pojedinosti, ne samo sitnice. Ali ne bi valjalo da nam se ponovi neki ludak koji će mahnitanjem i sebe i sve nas vratiti u neki sunovrat. Nisam u stanju da predvidim da li će DS nastaviti da se krišom udvara deesesovsko-radikalskoj kvislinškoj, postzločinačkoj (prozločinačkoj?) etici. Podilazeći biračima umesto da ih prevaspitava. Ili će otići na drugu stranu, i usvojiti iskustvo LDP-a, da su potrebni i ideje i ljudi i glasovi.

rednost političkog pokušaja kakav je LDP potencijalno je iskustvo i za DS i za SNS, ukoliko, u profesionalnoj komunikaciji, budu zajedno razumeli svoju ukupnu političku odgovornost. Možda će, umesto prenemaganja i populizma, biti potrebna „velika koalicija“ koja bi donosila hrabre strateške odluke (precizan demokratski ustav, regionalna integracija, Kosovo, NATO). To će zavisiti i od reformi u vrhu vlasti, i oporavka u opoziciji, uvažavanjem uzajamnosti. U biti zaludne čaršijske rasprave o liderskim namerama i kapacitetima zasnivaju se na istini, da je đavo u detaljima. Zoran Đinđić bio je ne samo izuzetan, nego i izuzetak koji je opominjao, da se filozofima ne sme prepustiti da svet sami tumače, a naročito ne da ga menjaju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari