Da prvo prevedemo po “naški”. Koncesija je ugovor, kojim se prirodno bogastvo i dobra u opštoj upotrebi(istraživanje i eksploatacija mineralnih sirovina, energetski objekti, javni putevi i železnice, luke, aerodromi, objekti u zdravstvu, kulturi, sportu i turizmu) daju na komercijalno korišćenje od 5 do 50 godin, uz plaćanje ugovorene naknade.

Nemaš para za kapitalne investicije, pa ponudiš koncesiju. Investitor plati, koristi i ubira profit 25 ili 30 godina, na koliko se najčešće raspisuju koncesije. Država ima resurs ili drugo javno dobro, a nema para i ne zna, pa ga koncesijom ustupi na unapred definisani rok onome koji ima para i zna. Ako se neko javi, znači da je “računica” pokazala da može da plati, jer će u periodu korišćenja koncesije najpre vratiti uložene pare, a zatim zarađivati profit. Umesto u banku, ili na berzu, u JPP(javno privatno partnerstvo).

Tako je krajem marta 2007.godine, tehnička vlada profesora Koštunice, potpisala ugovor o koncesiji sa Konzorcijom “Alpina i Por” za izgradnju auto puta Horgoš – Požega(106 km leve trake Horgoš – Novi Sad, održavanje 68 km autoputa Novi Sad – Beograd i izgradnja 148 km Beograd – Požega).Vrednost posla je bila oko 1,5 milijardu evra, na rok od 25 godina.

U decembru 2008.godine, firma “Sever – Jug, autoput” koju je Kozorcijum “Alpina i Por” formirala u Srbiji za realizaciju koncesije, je istu jednostrano raskinula. Jer ih je, navodno, vlada doktora Cvetkovića onemogućila da zatvore finansijsku konstrukciju. Opet, vlada je tvrdila da koncesija nije ni stupila na pravnu snagu, pošto pare za izgradnju nisu obezbeđene, pa je na sudu u Austriji dobila pravo da naplati garanciju Konzorcijuma za dobro izvršenje posla od 10 miliona evra. Konzorcijum je uzvratio tužbom Međunarodnoj Tgrovinskoj komori u Parizu, gde je arbitraža odbila zahtev za naknadu izgubljene dobiti od 71 miliona evra, ali je presudila da Srbija vrati 10 miliona naplaćene garancije, sa sve kamatom.

I tako, prva velika koncesija nije uspela, autoput nije izgrađen. Šta smo naučili? Da državi sa velikim javnim dugom veoma odgovaraju koncesije jer se tako dodatno ne zadužuje. Druga “želja” je finansiranje izgradnje i eksploatacije objekata na granici rentabilnosti. Puteva i pruga, naprimer. Sa druge strane “želje” potencijalnih koncesionara su “obrnute”. Oni hoće javna dobra čija izgradnja i eksploatacija garantuje visoku profitnu stopu. Da se u prvih nekoliko godina(najviše 10) vrati uloženo(koncesiona cena), pa da se u preostalom koncesionom veku ubira čist profit. Kao što su, na primer, rudna bogastva i aerodromi.

Kako se ono kaže u narodu, siromahu gaće same spadaju. Autoputeve i pruge koji su Bogom dani za koncesije, dadosmo i daćemo Azerbejdžancima i Kinezima bez tendera. Na kredit, sa klauzulom da sami grade i “skinu kajmak”. Dok naši putari, graditelji pruga i puteva širom sveta, dišu na škrge. Posle 2 deonice Koridora X(Obrenovac – LJig i Lig – Preljina sa sve tunelom), kineskog kredita za most na Dunavu i ruskog za “ubrzanje pruga”, najavljuju se novi međudržavni ugovori za kreditiranje preostale deonice Koridora X Beograd – Obrenovac, završetak Obilaznice oko Beograda, rekonstrukcija pruge Beograd – Budimpešta.

Nigde nijedne koncesije za puteve i pruge. Koje su nam tako potrebne. Ako su nam Kinezi, Rusi i Arapi stvarni “prijatelji”, što jednom ne urade po našoj “listi želja”. Izgrade koncesijom one napred pomenute auto puteve i pruge. Naši putari bi verovatno opet ostali “kratkih rukava”. Ali bi država umesto da daje(kredit), uzela pare, a rizik prešao na “prijatelje”. Pa neka zarade.

Nažalost, “prijatelji” bi samo “porodično srebro”. Ono što sigurno daje profit. Već je raspisana koncesija za Aerodrom Beograd na 25 godina. Koga je premijer uvek hvalio kao primer javnog “dinosaurusa”, koji više daje nego što “jede”. Eksperti tvrde da će koncesionu cenu, investitor iz profita vratiti za najviše 10 godina(pominje se i 6 do 7 godina). U “dobro informisanim krugovima” se već odavno “šuška” da je Rusima obećana koncesija za istraživanje i eksploataciju uljanih škriljaca kod Aleksinca. Koji je bio centralna tačka eks Strategije rudarstva, koja je po hitnom postupku 2012.godine došla u Skupštinu na usvajanje, pa je iz “tehničkih”(političkih) razloga povučena, i posle se, već pet godina, negde “izgubila”. Možda će se pojaviti sa koncesijom za rudnik uljanih škriljaca.

Završno naravoučenije uopšte nije lako. Na prvi pogled, o koncesijama ili prodaji ne bi trebalo razgovarati kod javnih preduzeća koja prave profit. Za 2016.godinu, u državnom budžetu su planirane dividende javnih preduzeća od 8 milijardi(50 posto se prenosi državi, a 50 posto reinvestira), a državi prebačeno 20 milijardi dinara(nešto preko 160 miliona evra).Na vrhu tabele su bili Telekom sa 8,9, Pošta sa 2,1 i Aerodrom sa 1,1 milijardi dinara. By the way, plan je bio nerealan jer dividende Telekoma, nisu planirane, zbog postupka privatizacije(koji nije uspeo, zbog niskih ponuđenih cena). Plan za 2017.godinu(sa Telekomom) je 15 milijardi dinara. Plan je manji od prošlogodišnjeg ostvarenja, verovatno da bi imalo prostora za “pohvale”. Sa druge strane, da li će recimo Telekom, kao javno preduzeće, u konkurenciji sa Telenorom i Vipom, moći još dugo da se takmiči(čitaj: dovoljno investira i prati “burni” tehnološki razvoj). Isto pitanje važi i za Aerodrom. U tom “lavirintu” da ni po koju cenu ne otuđiš svoja prostala “porodična srebra” i opasnosti da ona brzo izgube utakmicu sa konkurencijom(sam podatak da Telekom ima 9 hiljada, a VIP 900 radnika je upozoravajući), neće biti lako naći pravi odgovor.

Autor je ekonomski analitičar

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari