Ako se oni Asteriksovi Gali (po mnogo čemu slični Srbima), plaše samo da im nebo ne padne na glavu, u Srbiji se tradicionalno plaše geometra i promaje.

 Više od svih modernih fobija. Doduše, sad se čuje i ono ‘nije za telefon’. To oko geometra implicira i strast za suđenjima. Evropa se na čudan način prima u ovdašnji mentalitet. Čak i evroskeptici nisu ravnodušni prema Sudu u Strazburu. Čuli su za njega i po zabačenim selima. Došlo je do čudne sinteze poezije Matije Bećkovića i evropskih standarda po uzrečici „ćeraćemo se do Strazbura“. Razumemo se, valjda. Ako srpsko društvo hoće u Evropu mora mu se naći modus – kao ovaj na primer. Da na taj način ljudi razumeju i pitanja kao što je pečenje rakije.

Pod uslovom da put u EU zbog međunarodnih konstelacija nije odlazak u četnike ’45-e. Da li je validna teza da ako nismo razumeli pad Berlinskog zida, moramo razumeti urušavanje aktuelnog svetskog poretka ili njegove korekcije? Ili je ova teza samo mimikrija revizionističkih snaga u Srbiji koje „patriotsku'“politiku iz devedesetih hoće da predstave kao tada jedinu moguću, maltene kao globalnu avangardu, dok su demokratska „crvena slova“ od Devetog marta do Petog oktobra samo „činovi izdaje“. Koga danas više zamajava Vučić – revizioniste ili moderniste u Srbiji? I koliko je njegova politika sračunato kontroverzna – pragmatična zarad „viših ciljeva“‘? Da li je naša sadašnjost parodija komedije – odnosno filma „Tri karte za Holivud“? Da li interesi srpskog nacionalizma odgovaraju interesima srpskog naroda i građana Srbije?

U stvari, šta je uspešan primer politikog marketinga u srpskim uslovima? Ne, tu ne mislimo samo na profitabilne slogane i spinove, već na suštinu ponašanja u komunikaciji s građanima. I objašnjavanjima kuda srpsko društvo treba da ide? Pa, evo primera: Slobodan Gavrilović, dugogodišnji bliski saradnik Zorana Đinđića pričao mi je da je lider DS (u to vreme nije bio premijer, a još ni gradonačelnik Beograda), voleo da sasluša savet u vezi s onim u šta nije bio siguran. I da taj savet prihvati ako misli da je pametniji od njegovog mišljenja. I tako ti njih dvojica krenu na osveštavanje crkve u selu Prijevor kod Čačka. Đinđić je bio svestan da ne poznaje dobro Srbiju i hteo je da je upozna. Pored crkve u Prijevoru još i vašar.

Đinđić pita kako da se ponašamo? Gavrilović mu kaže: Dolazimo, pitamo se sa ljudima, budemo na službi, pozdravimo se sa ljudima i odlazimo. Jer, šta god drugo da uradimo pogrešili smo. Ako posle službe ostanemo i počnemo da pričamo sa narodom, ovi će reći – gle, došli i na ovaj dan da agituju. Ostanemo li, a ćutimo, narod će reći – gledaj ih, ćute ko mule. Đinđić je prihvatio savet. Prisustvovao sam njegovom poslednjem predavanju u životu koje je održao studentima Filozofskog fakulteta u Banjaluci. Predavanje je naslovio – „Od nacionalizma ka patriotizmu“. Možda je to simbolički put kojim treba da se kreće srpsko društvo. Ali, kako razumeti Vučićeve pokušaje da uspostavi kontinuitet s Đinđićem? Može li Đinđićev softver u Šešeljev hardver?

Bitan je senzibilitet. Mesto i način kako nešto reći građanima realne Srbije: Jednom u vreme protesta opozicije, istoričar, tada političar ali ne još ambasador, Milan St. Protić želeći da unese svežine u govore iz noći u noć po srpskim varošima, u jednoj jagodinskoj noći je počeo da citira čuveni govor Martina Lutera Kinga, pa je tri puta ponovio „ja imam san“, da bi neka čiča u prvim redovima prokomentarisao: „Milanu se priviđa!“.

Mislite li da je Vučićev „Beograd na vodi“ realnost, utopija ili distopija? Da vas podsetimo da je u Srba pored nacionalističke megalomanije glumatanja Pruske po Balkanu, bilo i prefinjenih utopija. Na primer, Stojan Novaković je 1911. godine napisao utopiju „Beograd 2011“, gde prestonicu prikazuje kao srećan grad, ali kao grad srećnog jugoslovenstva u kome je centralno mesto Dom kulture „Dositej Obradović“, u kome mnogi umni Jugosloveni vode učene razgovore.

Novaković među prvima ovde piše teorijske studije u kojima priznaje kulturnu vrednost naše narodne poezije, ali njene sadržaje podvragava kritici ne smatrajući ih relevantnim istorijskim izvorima. On 1892. piše knjigu „Selo“, u kojoj pokazuje da je patrijarhalno selo postojani hiljadugodišnji kontinuitet Balkana, od propasti Rimskog do povlačenja Turskog carstva, u nizu dubokih diskontinuiteta. U čuvenoj i kod nas apsolutno potcenjenoj raspravi „Nekolika teža pitanja iz srpske istorije“, iskusni Stojan Novaković, diplomata, ministar, predsednik vlade, istoričar, tvrdi da je naša istorija „istorija loših primera“. Zamislite taj racionalizam i kritički odnos prema istoriji u jednom narodu koji na tragu narodne pesme svoju istoriju vidi kao nešto bajkovito. Novaković tvrdi da se moramo okrenuti budućnosti i ići u korak sa velikim civilizacijama i narodima. Eto, racionalizam i moderan senzibilitet u našu istorijsku svest i sadašnjost ne moramo pod obavezno teorijski uvoziti, već ih možemo naći i u našoj arhivi, ali nažalost pod odrednicom „zaboravljeni umovi Srbije“.

I dalje važi: Kamo dalje rođače, što je davno rekao DŽoni Štulić?

Evo kako je ozbiljni NJujork tajms analizirao ubistvo Aleksandra Obrenovića i Drage Mašin 1903. godine: „Nesumnjivo postoji nešto u slovenskoj prirodi što nagoni one sa slovenskom krvlju da otvore prozor i u liberalnom duhu i velikim gestom pozovu neprijatelja da postane anđeo bez ikakvih daljih priprema ili pomagala.

Razlog se može tražiti u navikama predaka Rusa, Poljaka, Srba, Hrvata i drugih varijacija. To su bila šumska plemena koja su živela u brvnarama što su obično imale vrata, ognjište i dimnjak ili otvor za dim. U slučaju neke neprijatnosti u brvnari, jača strana bi blokirala vrata a slabija bi dobila batine. Jedini izlaz je bio kroz otvor za dim, ili prozor u otmenijim obitavalištima. Vekovi prepuštanja votki, rakiji i drugim vatrenim vodama, uz prateće uzbuđenje guranja protivnika kroz prozor ili otvor za dim, napravili su od Slovena zavisnike od prozora. U slepom ubilačkom besu koji je ove srpske oficire pretvorio u divlje zveri, poneo ih je nasleđeni rasni instinkt, i mada su žalosne žrtve nasilja već bile mrtve, nisu bili zadovoljni sve dok njihova tela nisu bacili kroz prozor.“

U ovom tekstu koji je NJujork tajms objavio 24. juna 1903. na svojoj strani 8, nisu okrivljeni samo Srbi, već cela „slovenska rasa“. Da ne govorimo kakve su reakcije bile po evropskim dvorovima. Srbija je imala očajan imidž, a nije bilo Novaka Đokovića da ga popravlja. Ali, već 1922, kad se kralj Srba, Hrvata i Slovenaca – Aleksandar Karađorđević oženio princezom Marijom, ćerkom rumunskog kralja Ferdinanda, ekstravagantnoj svečanosti prisustvovala je većina preživelih pripadnika kraljevskih porodica Evrope. Tad je dopisnik London tajmsa ovo venčanje okarakterisao kao dokaz „izvanrednog povratka“ dinastije Karađorđević nakon masakra kraljevskog para 1903. „Možemo se setiti ovog balkanskog dvora, koji su pre samo petnaest godina bojkotovale sve evropske kraljevske porodice, a sada ga sve poštuju, svesne patnji i poniženja Srba za vreme Velikog rata, okončanih trijumfalnim vaskrsnućem Južnih Slovena.“ To je London tajms objavio 9. juna 1922.

Sad kada znamo sudbine obe prave Jugoslavije (Aleksandrove i Titove), ove reči o „vaskrsu“ deluju pomalo bizarno, ali to ne umanjuje uspeh promene međunarodnog imidža jedne zemlje i jednog naroda. To su Karađorđevići uradili bez nekog McCann Ericksona, bez Novaka Đokovića, Emira Kusturice i spotova na CNN. Pre svega, izborom pravih strana u spoljnoj politici. Doduše, imidž Srba iz devedesetih u javnom mnjenju Zapada je bio gori nego nakon krvave dinastičke smene, pa ga je posle Petog oktobra bilo i teže i popravljati. Mada reakcionarne snage u Srbiji smatraju da su naše devedesete samo globalna oslobodilačka avangarda. Na Aleksandru Vučiću je da razreši kognitivne disonance, ne samo da ih potencira.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari