Fudbal je, kaže legenda, izmišljen kao vrsta modernije i pitomije gladijatorske igre, da bi ga igrala sirotinja, a bogati gledali.

U današnje doba fudbal samo počinje da igra sirotinja, svi oni koji se domognu bilo kakvog profesionalnog statusa, u bilo kojoj zemlji na svetu da žive, visoko su iznad prosečnih primanja, i kudikamo plaćeniji od visokoobrazovanih i visokostručnih. To se u modernom svetu smatra „normalnim“.

Ipak, u danima kad je i svaka prosečna srpska domaćica čula za Nejmara, kad se uz kafu diljem planete preračunavalo koliko će brazilski fudbaler kao član Pari sen Žermena zarađivati svakog minuta, ili čak sekunde, kad je izračunato koliko hiljada godina treba prosečnom Francuzu da zaradi pare koje je on dobio, kad su se pojavila poređenja sa najpoznatijim hirurzima, naučnicima i umetnicima, ne treba ni stavljati prst na čelo pa shvatiti da to normalno nije ni najmanje. I da je već odavno trebalo zaustaviti brojčanike u tim, za običan svet virtuelnim, video-igricama milijardera jer tu više ništa nema smisla, pa ni fudbal.

Nije bilo tako davno kad je Real za dovođenje Gereta Bejla iz Totenhema platio obeštećenje od 100 miliona evra i to je tad obeleženo kao probijanje „zvučnog zida“, bilo je očigledno da su srušene sve barijere i da se srljanje u dekadenciju (de-de) neće samo od sebe zaustaviti. Pre nekoliko godina po jednom istraživanju bilo je nekoliko hiljada fudbalera na planeti koji godišnje zarađuju više od milion dolara, koji bi i pasionirani fudbalski fan mogao da nabroji toliko imena bilo kojih igrača, a ne samo tih najbogatijih. Da razjasnimo, nije igra milionima kao petobankama vezana samo za fudbal, i NBA poslednje dve godine ciframa iritira sportski i ostali plebs, kome pri čistoj svesti može biti normalno da neko za nešto zarađuje više od deset hiljada dolara dnevno.

Divljanje, doduše, makar u uređenim zemljama, ima svoje ekonomsko opravdanje. Još u doba kad je Real doveo Dejvida Bekama u trenutku kad je on bio više estradna zvezda nego fudbaler, računica je bila jasna: samo u tri letnja meseca njegov transfer pokriven je prodajom dresova, tada je do kraja otvoreno i nepresušivo kinesko tržište. Slično će naravno biti i sa Nejmarom, dresovi sa njegovim imenom od po sto evra idu kao alva, možda ih i prodaju dva miliona (dve trećine u Kini), možda se toliki uloženi novac vlasnicima klubova i isplati, ali civilizacija je i uspostavljena tako što su na svim poljima, pa i na tim privatnog kapitala, postavljene neke granice i neki socijalni amortizeri.

Trebalo bi tako nešto i sad, nužan je neki limit kojim bi i arapski, i ruski i ini milijarderi bili ili zaustavljeni, ili oporezovani u humanitarne svrhe. Da i sirotinji koja fudbal gleda, od njega bude bar malo bolje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari