Moja prošlost je bila burna, i “blistava i strašna”. Mislim da sam ostvaren i kao čovek, i kao profesionalac, roditelj, prijatelj… Zbog toga i ne razmišljam o vraćanju na ono što je bilo.

***

Detinjstva ne bih baš voleo da se sećam, premda sam rođen kao željeno i jako srećno dete, u imućnoj i uglednoj porodici, prvo muško nakon dugo godina. Ali pratila me je ona poznata kletva – dabogda imao pa nemao! U četvrtoj godini sam ostao bez oca koji je bio školovani sveštenik – hodža sa zvanjem hafiza. Ubijen je u 28. godini života, a ubica nikad nije otkriven. Nakon dve godine umro mi je i deda, a stric je, kao jedina odrasla muška glava porodice, radio u Beogradu. Bilo mi je sedam, osam godina kada je cela briga o porodici… o mami, mlađem bratu, baki, strini, koja je ujedno i mamina rođena sestra, i njenoj maloj ćerci – pala je na mene. Zamislite dete u tim godinama sa toliko briga i obaveza!

***

Rođen sam u selu Zaplužje, na proplancima Šar planine, u opštini Dragaš, 20. jula 1948. u sredu, oko četiri sata u jutro, kako mi je pričala majka. Ona mi je rekla da su tada svi bili jako radosni i srećni, posebno deda, osim oca koji je bio na odsluženju vojnog roka u Mariboru. Ime mi je dao stric i u prevodu znači gord, odnosno, Gordan.

***

Četiri godine osnovne škole pohađao sam u svom selu, a osmoljetku u susednom, 5 kilometara udaljenom od našeg, kao đak pešak. Pešačio sam četiri godine po deset kilometra dnevno i bio među prvom četvoricom iz našeg sela koji su nastavili školu do osmog razreda. Po završetku osmogodišnje odlučio sam da upišem srednju medicinsku u Prizrenu, međutim, kada sam otišao da predam dokumenta, rekli su mi da te školske godine 1963/64. neće biti upisa u prvu godinu. Ne razmišljajući mnogo, i bez konsultacije sa majkom i stricom, koji mi je bio više od roditelja i moj uzor uspešnog i odgovornog čoveka, upisujem gimnaziju. Završio sam je školske 1966/67.

***

Nakon četiri godine rada kao učitelj u Osnovnoj školi “29. novembar” u svom i susednom selu, odsluženja vojnog roka, ženidbe i dobijanja prvog deteta 1972. – odlučio sam da studiram u Beogradu. Školske 1972/73. upisujem se kao vanredni student na Fakultet političkih nauka, smer novinarstvo, pošto nisam uspeo da položim ispit za redovne studije. A da bih izdržavao suprugu i ćerku – morao sam i da radim. Zaposlio sam se u Gradskoj čistoći kao perač Bajlonijeve pijace, jer mi je taj posao omogućavao da prepodne pratim i predavanja na fakultetu. Nakon dve godine premešten sam u inkasansku službu, što mi je jako odgovaralo jer sam radio samo deset dana mesečno i imao dosta vremena za učenje. Istovremeno, radio sam i preko studentske zadruge kao raznosač mleka.

***

Sećanja na studije su lepa i nezaboravna. Iako sam studirao vanredno, redovno sam pratio predavanja i družio se sa studentima. Kao student koji je došao iz provincije sa manje znanja, i drugačijim mentalitetom i kulturom, morao sam da više radim, pre svega da čitam filozofsku i političku literaturu. I pored toga, prvu godinu nisam uspeo da završim na vreme jer sam imao problema sa profesorkom političke istorije Ljubinkom Bogetić. Tri puta me je obarala zato što sam odbijao da odgovaram na pitanje o paraleli između “četničkog i albanskog balističkog pokreta”. Budući da tako nešto uopšte nije bilo u okviru ispitnih pitanja – smatrao sam da je to čista politička provokacija. Zbog toga sam tražio i dobio da ispit polažem pred komisijom na čelu sa profesorom Žarkom Gudcem. Položio sam, ali nisam uspeo da drugu godinu upišem kao redovan student. To me je jako demoralisalo i uticalo da studije prolongiram. Bacio sam se više na čitanje filozofske i političke literature i bavljenje novinarstvom.

***

U to vreme studenti kao i ostala omladina živeli su sa velikim idealima i nadanjima, pošto su studenti u celoj Jugoslaviji stekli puno prava i privilegije nakon demonstracija 1968. Na Fakultet političkih nauka te godine se upisalo deset Albanaca sa Kosova i iz ostalih krajeva Jugoslavije. Bili su dosta zadovoljni i osećali su da su ravnopravni sa ostalim studentima koji su uglavnom bili iz Srbije, Crne Gore, Makedonije i Bosne i Hercegovine. Sa njima sam se družio i na fakultetu i u studentskim domovima.

***

I na Kosovu je bilo demonstracija 1968. kao i u ostalim univerzitetskim centrima Jugoslavije, ali i 1981. Za razliku od demonstracija drugih studenata, kosovski studenti i omladina tada izlaze i sa političkim zahtevima za veća prava Albanaca u Jugoslaviji, kao i da Kosovo dobije status republike.

***

Želja mi je bila da završim medicinu i postanem lekar, ali izgleda da je podsvest bila jača jer sam još u osnovnoj školi maštao o radu u novinama ili radiju.

Tako sam potvrdio izreku da su “novinari ljudi koji su promašili svoju profesiju”.

***

Novinarstvom sam počeo da se bavim još marta 1968. godine kada sam kao amater počeo da sarađujem u Rilindji kao dopisnik iz Dragaša. Tada nisam znao osnovna pravila novinarstva, ali sam znao da napišem vest, informaciju, izveštaj… Od 1975. nastavljam saradnju sa Rilindjom iz Beograda pišući uglavnom o kulturi. Aprila 1982. primljen sam u Radio Jugoslaviju, redakciju albanskog jezika, i radio do aprila 1985. Tada sam primiljen u Rilindju za stalnog dopisnika iz Beograda. U to vreme Rilindja je bila jedini dnevni list na albanskom na Kosovu. Imala je veliki tiraž i vrhunske profesionalce.

***

U bivšoj Jugoslaviji i na Kosovu uglavnom su svi bili zadovoljni osim pojedinaca i grupa opterećenih nacionalizmom, mržnjom i šovinizmom. Međutim, kasnije se ispostavilo da niko nije bio zadovoljan jer su svi hteli da “beže” iz države zvane Jugoslavija (mada danas većina kuka za tom Jugoslavijom), odnosno nisu hteli da budu sa Srbijom. Ali činjenica je da su Albanci bili manje zadovoljni, te su i ranije tražili da Kosovo dobije status republike. Što zbog brojnosti Albanaca u toj pokrajini, što zbog istorijskih činjenica.

***

Nije lako opisivati nacionalne odnose Srba i Albanaca na Kosovu. Ti su odnosi varirali od situacije do situacije, odnosno u zavisnosti od toga ko je “vladao” Kosovom od 1945. – Srbi ili Albanci. Na površini sve je bilo uredu, pogotovo nakon Brionskog plenuma 1966. i smene Rankovića, kada Albanci dobijaju više nacionalnih prava, i kada na Kosovu počinje ubrzani ekonomski razvoj i procvat u svim sferama života. Ustavom iz 1974. Kosovo postaje ravnopravno sa ostalim republikama u jugoslovenskoj federaciji – kao njen konstitutivni element… Ali ti odnosi su uvek tinjali jer je očigledno da nije izgrađeno iskreno poverenje između ta dva naroda na tom prostoru. Svak je hteo da se “sveti” drugoj strani za ono što mu je učinjeno u prošlosti. I uvek je bio kriv onaj drugi. To je u mentalnom sklopu i Srba, i Albanaca!

***

Nisam mogao da shvatim i podnesem takve odnose budući da nacionalni identitet za mene nije na prvom mestu. Ljude nikada nisam razlikovao po nacionalnoj ili verskoj pripadnosti već po tome kakvi su. Zbog toga sam sve to teško doživljavao i uvek bio oštar kritičar i borac protiv poremećenih odnosa koji su na kraju doveli do rata i velikih žrtava na obe strane. I tu su svi gubitnici.

***

Ukidanjem autonomije Kosova marta 1989, klasičnim ustavnim pučem što ga je izveo srpski režim, a pogotovu nakon ukidanja svih institucija na Kosovu, zatvaranja univerziteta, srednjih škola i izbacivanja sa posla svih Albanaca, život je, pre svega za Albance, postao nepodnošljiv. Zaveden je sistem aparthejda i državnog terora, jedna vrsta klasične okupacije.

***

Još aprila 1987. na pitanje koleginice Ljiljane Bulatović – kako komentarišem govor Miloševića u Kosovu Polju marta te godine, rekao sam kategorički: To je tempirana bomba koja će razneti Jugoslaviju! To se brzo i obistinilo. “Događanje naroda”, odnosno, “mitinzi istine” kosovskih Srba po celoj Jugoslaviji i “antibirokratska revolucija” u Vojvodini, brzo su rušili temelje zajedničke nam države. Jugoslavija se raspadala kao kula od karata.

***

Kao novinar profesionalac i dopisnik Rilindje uglavnom sam pratio rad partije i skupštine na Saveznom i republičkom nivou. Upoznao sam dosta kolega iz cele Jugoslavije od kojih sam puno naučio o zanatu novinarstva. Kasnije za VOA i Bi-Bi-Si uglavnom sam izveštavao o političkoj situaciji u Srbiji i temama o Kosovu. Rad je bio naporan budući da se radilo od osam ujutro do osam uveče a ponekad i cele noći ili danima neprekidno kada su održavani partijski plenumi, kongresi ili skupštinska zasedanja posvećena Kosovu. Imao sam veliku slobodu i samostalnost jer sam o svemu odlučivao sam. Nije mi se desilo da me neki urednik “cenzuriše” ili naruči neki poseban tekst.

***

Poštovao sam maksimalno kodeks i etiku novinarstva, uvek imajući u vidu da ne budem rušitelj već graditelj mostova, pre svega između Srba i Albanaca. Naravno, ne zataškavajući ni jedan jedini problem ili pojavu kao što je bujanje antialbanskog raspoloženja i mržnje, širenje laži od strane nekih srpskih medija o Albancima i Kosovu, koji su bili potpaljivači vatre. Tokom pisanja teksta ili izveštavanja nikad nisam dopustio da me ponesu emocije čak i onda kada oko sebe čujete urlike poput “ubijte Šiptare! ” ili druge pogrdne reči. Zbog te nacionalističke histerije krajem osamdesetih imao sam i jedan blagi srčani udar.

Ali nakon svega mogu reći da je novinarstvo moja najveća ljubav, profesija od koje živim i za koju živim.

***

Bio sam redovni dopisnik Rilindje od aprila 1985. do kraja 1999. godine, iako je zvanično, od strane srpske vlade, ovaj list bio ukinut jula 1990. Kasnije sam bio i dopisnik Glasa Amerike, RTK – Radiotelevizije Kosova, kao i Bi-Bi-Sija. Sve vreme sam se osećao veoma lagodno i zadovoljno jer mi je Beograd pružao odlične mogućnosti za usavršavanje u profesiji i bavljenje publicistikom. To mi je omogućilo i iskreno druženje sa mnogim novinarima iz Beograda, Zagreba, Ljubljane, Sarajeva, Novog Sada, Skoplja, Podgorice… Prijatelj sam i družim se sa mnogim poznatim srpskim intelektualcima, književnicima, profesorima fakulteta, akademicima, predstavnicima nevladinog sektora, komšijama…

***

Beograd i Beograđani, i pored one velike krize i bede devedesetih kada je preplavljen izbeglicama, učesnicima ratova i ekstremistima raznih boja, ipak je uspeo da sačuva svoju toplinu, kolorit raznih nacija i kultura, duh tolerancije. Uvek sam se osećao kao da sam svoj na svome. Beograd je najlepši deo mog života!

***

Tokom NATO bombardovanja bio sam u Beogradu jer nisam želeo da rizikujem i krenem za Prizren gde mi je bila ostala porodica sa kojom skoro da nisam imao nikakav kontakt. Tada, od velike brige i sekiracije, počeo sam da vodim dnevnik koji sam 2006. objavio kao knjigu Dnevnik Albanca u Beogradu, januar – jun 1999, na albanskom i srpskom jeziku.

***

Iz tog perioda ništa se ne može zaboraviti: od prve uzbune o vazdušnom napadu, kada zbog bombi prestaje svaka logika, interesovanja i briga mojih prijatelja i nuđenja pomoći, čak da odu za Prizren da dovedu moju porodicu u Beograd, pretnji telefonom, druženja sa kolegama i prijateljima u Media centru… preko ubistva kolege Ćuruvije, kidnapovanja kolege Bahri Canija od strane DB, užasne informacije o masovnom proterivanju Albanaca za Albaniju i Makedoniju… preko vesti o svirepim ubistvima, silovanjima, paljevinama i plačkama od strane srpske policije i vojske… do odluke o prestanku rata i usvajanja Rezolucije SB, povlačenju srpskih snaga bezbednosti sa Kosova, iseljavanju Srba i pripadnika drugih nacionalnosti… Sve do vesti o dobijanju prvog unuka 22. juna i mog odlaska u Prizren 24. juna. Nezaboravni susret sa porodicom, rođacima, komšijama, prijateljima…

***

U starosnoj penziji sam zvanično od 30. oktobra 2014. kada sam dobio privremeno rešenje nakon 17 meseci od podnošenja zahteva i velikog maltretiranja, a na kraju i plačkanja od strane PIO Fonda. Nakon 42 godine života i rada neće mi biti lako da se odlučim da napustim Beograd. U njemu sam stekao puno prijateljstava i poznanstava, ali sam često i u Prizrenu, koji takođe mnogo volim. U Prizrenu mi je porodica, a i tamo imam puno prijatelja, poznanika i poštovalaca. Ipak, i dalje ću ostati da živim i radim u Beogradu.

***

Poslednjih petnaestak gadina bavim se i publicistikom. Objavio sam na srpskom i albanskom nekoliko dokumentarnih knjiga kao što su Rešenje kosovskog čvora (2005), Montirani procesi protiv Kosovskih Albanaca (2007), Masakar u Suvoj Reci ( 2010)… Nakon četiri godine rada skoro sam završio rukopis od 1.000 strana monografije o Bekimu Fehmiu, velikom glumcu svetskih razmera, na albanskom. Očekujem da će biti štampana u junu iduće godine. Pri kraju sam i rukopisa na srpskom te monografije u nadi da će i ona izaći iz štampe takođe u junu kad je i rođendan i godišnjica smrti velikog glumca i mog prijatelja.

O Sagovorniku

Fahri Musliu, novinar i publicista, rođen je 20. jula 1948. u selu Zaplužje, opština Dragaš, na Kosovu. Gimnaziju je završio u Prizrenu, a Fakultet političkih nauka u Beogradu. Novinarstvom se bavi od 1968. godine. Osim za listove i elektronske medije na albanskom jeziku pisao je i za listove Borba, Naša Borba, Vjesnik, Danas…Bio je dopisnik VOA, BBC, RTK… Dobitnik je godišnje nagrade za najboljeg novinara Rilindje za 1987. godinu. Bavi se i publicistikom. Objavio nekoliko dokumentarnih knjiga na albanskom i srpskom jeziku. Živi i radi u Beogradu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari