Krivica i briga, poput mitoloških bića tradicionalne porodice, kojima smo se, neznano kad i neznano zašto, obavezali da prinosimo žrtve, ponekad i svakodnevno, izranjaju na površinu u svakoj situaciji koja preti da nas rastereti, opusti, učini život ili trenutak lagodnim. Krivica i briga predstavljaju moćno oružje u odnosima, najčešće bez ikakve želje i namere da ikome zagorčamo život, već naprotiv, da ga unapredimo i olakšamo, ne sluteći da baš ta osećanja izazivaju potpuno suprotan efekat.

P.frame-contents-western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.frame-contents-cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.frame-contents-ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }A:link { }

Sve češće, sa žaljenjem i čujemo i izgovaramo komentare poput: „Ništa nije kao nekada“, „nekad se znalo šta je red“… Uporedo sa žaljenjem za starim vremenima, svaka porodica i svaki njen član, na svoj način se trudi da uhvati ritam sa savremenim dobom i izađe u susret zahtevima koji se ponekad i svakodnevno uvećavaju.

Šta je ono što predstavlja prave vrednosti tradicionalne porodice i za čim mi zapravo žalimo? Šta su nam stare generacije ostavile u nasleđe kao ideal i, ako to jeste ideal koji je nekada aktivno živeo, zašto ne uspevamo da ga uspostavimo i danas? Sa druge strane, sa kojim se poteškoćama u razumevanju suočavamo sa mladom generacijom koja odbija da razume i prihvati vrednosni okvir koji nostalgično namećemo, u želji da očuvamo integritet nekadašnje porodične forme?

Spisak vrlina je suviše dugačak da bismo ga sada razmatrali, ali ćemo, za ovu priliku, izdvojiti dva, čini se, veoma snažna stuba sistema vrednosti tradicionalne porodice i pokušati da ih razumemo, pa i „raskrinkamo“, naravno u psihološkom smislu, i damo im ime i značenje koji će očuvati onaj deo koji pripada vrlinama. Jer, kao što znamo, sve počinje i opstaje kada za tim postoji potreba.

Dva snažna, možda i najsnažnija, a sveprisutna osećanja, krivica i briga, često stoje kao potporni zidovi poželjnog ponašanja. Roditelji, koji su ih nasledili od svojih roditelja, koji su takođe vaspitavani u duhu krivice i brige, trude se da zarana prenesu svojim potomcima, zapravo da usade svojim potomcima ta ista osećanja, ne bi li osigurali moralni razvoj i sprečili eventualna rizična ponašanja, u želji da će mlade, u času rizika, upravo svest o tome da će neko brinuti do bola zbog njihovih postupaka ili ih zbog istog okriviti – zapravo sprečiti neželjeno ponašanje (ili izazvati željeno).

Krivica

Izvan zakona, prava i zvanične pravde (koji nisu tema naše priče), pitanje savesti i morala predstavlja sasvim individualnu kategoriju. Začeto u porodici, razvija se pod uticajem celokupnog okruženja, životnih dešavanja, razvojnih i nerazvojnih kriza, nagradi i kazni… Najčešće ipak zavisi od stava i postupaka onih sa kojima živimo. Nekada je izražen osećaj savesti sugerisao prihvatanje krivice na sebe, kako bi se neko drugi, blizak, nejak, nemoćan – zaštitio. „Ja sam jači, izdržaću“. Roditelj za dete, sestra za brata, brat za sestru, prijatelj za prijatelja… Preuzimajući krivicu, postajemo dobri, mnogo bolji nego što smo bili. Postajemo zreli, moralniji. Tako su nas učili. U biti, neretko se dešava da osoba, umesto da razvije moralni status do perfekcije, vođena vrednošću koja je davno izgubila svoj pravi smisao, pod pritiskom pseudomorala i pravednosti koju često dugo neuspešno traži u lavirintu sveopštih previranja, postaje nesigurna, frustrirana, spremna da pogne glavu i kad jeste i kad nije učinila nešto što joj za ponos ne služi. Sledeća instanca ponekad dovodi do preuzimanja pravde u svoje ruke, pa čak i osvetoljubivosti. Podsetimo se – život je poput zakona fizike, ako negde previše izvršimo pritisak, na nekom drugom mestu, odnosno oblasti života će isto toliko iskočiti.

U želji da se razviju moralne vrednosti, što se nekada, sudeći po pričama naših starih, upravo tako dešavalo, savremeno doba s negodovanjem dočekuje ovakve vrednosti, stavlja ih na stub pobune i srama i pretvara ih u nešto što izaziva suprotno dejstvo i preti da život pojedinca i porodice pretvori u ropstvo upravo od osećaja krivnje.

Znamo da je krivica osećanje koje se javlja kada smo učinili nešto što nije trebalo ili pak, kada nismo učinili nešto što je trebalo. Isto tako znamo, da i u sasvim malom procentu, makar i najmanjem, krivica postaje moćna kada postoje i svedoci. Savest raste uporedo sa brojem svedoka, pričali su naši stari.


Za početak bi bilo dobro da krivicu ostavimo tamo gde joj je mesto – na sudu. A u svakodnevnici da je jednostavno nazovemo – odgovornošću. Krivica na sudu, odgovornost u odnosima.

Odgovornost ima svoje sjajno lice medalje – moć. Mnogima privlačna, a mnogima i nedostižna. Mnogima željena izvan njenog temelja koji je zapravo odgovornost. One su lice i naličje svega što činimo, moć i odgovornost. Sposobnost da odlučimo i da iza svoje odluke stanemo, bez obzira koji ishod donela naša odluka. Sposobnost da prihvatimo rizik sopstvenih potreba i želja. Mudrost da procenimo prilike. Kapacitet da rešimo prepreke. Spremnost da postavimo granice. Sebi, drugima, okolnostima.

A sve je počelo od krivice. Bićeš kriv ako pogrešiš. Bićeš kriv ako ne pokušaš. Bićeš kriv ako ostaneš na istom mestu, jer nisi iskoristio prilike. Bićeš kriv ako preceniš sebe, baš i ako potceniš sebe. Kriv si, a da nisi ni svestan toga. Krivica, jedno od najjalovijih osećanja koja prete da nam unapred uzmu svako zrno radosti, nema baš nikakvu vrednost i smisao, izvan pravosuđa. Umesto nje, pokušajmo da na vreme, zarana, najpre kod sebe, pa onda u svakom mladom biću na koje na ma koji način vršimo vaspitni ili socijalni uticaj, usadimo odgovornost. Odgovornost koje će istovremeno doneti i moć da čine nešto što žele, spremni da snose posledice i postanu ih svesni unapred. Moć i da ne čine nešto što ne žele, takođe svesni posledica. Time ćemo i sebe i druge osloboditi nepotrebne frustracije i želje da pobegnemo od – sebe! Jer, svaka naša potreba smo mi.


Briga

Da se na čas vratimo na krivicu i njenu pozadinu – brigu. Još jedno ograničenje koje se prenosi s kolena na koleno, poput narodnih pesama i porodičnih priča, uveravajući nas da ćemo tako, u najmanju ruku, sprečiti bar pola nedaća koje nas u životu mogu zateći. Sasvim specifičan odnos prema brizi, koja na Balkanskim prostorima često ima skoro mitsko značenje, ne dozvoljava osobi da živi „sada i ovde“, već svoj pogled ispunjen brigom zbog mogućih poteškoća, potencijalnih muka i problema, drži uperen u neizvesnu budućnost iz koje vrebaju sve sile koje su se urotile protiv prosperiteta, zdravlja, stabilnosti. Jedino oružje koje spram toga imamo je, ni manje ni više već – briga! Virtuelna misao zadojena strepnjom i strahom, to je ono što nas štiti. Izvan svake logike, reći ćemo dok čitamo ove redove. I istovremeno se prisetiti kad smo se poslednji put zabrinuli (bez očiglednog razloga) za nekog ili nešto. Da, prisetićemo se lako, jer je to bilo nedavno. Možda i ovog jutra ili ovog časa baš.

Setimo se kako to u narodu zvuči: Ona je dobra majka, brižna. On brine o porodici, dobar je čovek. Uvek je zabrinuta za svoje najbliže, čuva ih od svega… Ako majka brine o detetu – dete će biti zdravo. Ako otac brine o poslu – uvek će ga imati. Ako brinemo, ako brinemo… Taj teško životni skript koji nam zabranjuje da se opustimo, čvrsto se utiskuje još u najmlađim danima, skoro neosetno u dečje misli. Rečenice poput „mama će biti sretna ako pojedeš ručak“, „ tata neće spavati ako ne dođeš kući na vreme (koje vreme, čije vreme…?)“, baka će se razboleti ako otputuješ daleko“.

Narodni ili – naučeni lek za sve je – brini o svojima i svemu i sve će biti dobro. Prevod bi lako mogao glasiti : nemoj živeti svoje potrebe, već očekivanja onih koji te iskreno vole, za tebe brinu i istovremeno očekuju da pratiš njihova očekivanja, a ne sopstvena. Da li je to životni skript kojim želimo da obavežemo svoje potomke? Sigurno da nije.


Iako, tu priča ni slučajno ne prestaje. Majka i otac će brinuti za decu, deca za roditelje, roditelji će često plasirati svoje zdravstvene poteškoće nastale od briga i stresa od tih istih briga, stvarajući nevidljiv okov na krila slobode ponašanja. Brat će brinuti za sestru, sestra za brata, žena za muža i muž za ženu.

Brigama nikad kraja. Zašto ne mogu da se opustim, pitaćemo se često. Zato što brinem uvek, svugde, s razlogom ili bez. Zbog uverenja ili mašte ili nekadašnjeg iskustva koje ničim nije najavilo da će se ponoviti. Brinem da se ne bi dogodilo. Brinem jer verujem da je briga moćna isto koliko i doktor i lek i pravda i milost. Briga je moćna kao i molitva, mislićemo često.

I dok počinjemo da želimo sebi tek malo razbibrige, opuštenosti, odmora, misli bez teških slutnji, crv sumnje će nas poput najstarijih navika opominjati da se bez brige prepuštamo neizvesnosti i nemilosti bahatih okolnosti. Pa da, dešava mu se loše jer se tako ponaša:„Pogledaj ga šta radi, ni brige ni pameti“… Još su stari poistovećivali nivo brižnosti sa mudrošću. Mudrost je biti mislima ispred ovog što je sada. Mudrost je predvideti šta će biti posledica naših postupaka. Mudrost je predvideti šta se sve može dogoditi. Ali, da li je mudrost prepuštati se sumnjama, slutnjama, bojazni, brigama, nesigurnosti? Svakako da nije. Mudrost je živeti, voleti i raditi u svakom mogućem času. Mudrost je osloboditi se briga koje se nadvijaju kao crni oblak na vedrom nebu radosti. Mudrost je biti oprezan kada treba, povećati pažnju, preduzeti preventivne mere u određenim situacijama koje to zahtevaju. Mudrost je odlaziti na redovne kontrole i kontrolisati svoje zdravlja, a ne brinuti da li će nas nekim sticajem nesretnih okolnosti snaći zlo i bolest.

Da, baš svi smo sposobni da volimo i radimo. I svi smo sposobni da budemo odgovorni i oprezni. I, pre svega, sposobni smo da skinemo okov krivice i brige i kao takve ih ostavimo u pričama naših predaka. Mi danas umemo i treba da budemo drugačiji.

I ako se možda baš danas zapitamo, da li možemo biti bar za jedan osmeh sretniji nego juče, odgovor je da sigurno možemo. Možemo prestati da brinemo i s optimizmom pogledati u budućnost. Ona je možda neizvesna, ali je naša i mi imamo kapacitet da je učinimo boljom. Dovoljan će biti oprez u situacijama kada je to opravdano. Dovoljna će biti pažnja kada okolnosti to zahtevaju.

Možemo i odustati od krivice i ponosno i zrelo preuzeti odgovornost, unapred, ali i za nekadašnje postupke. Možemo se i pokajati zbog nečega što smo činili ili nečega što nismo učinili, a trebalo je i – podvući crtu. Znamo šta ćemo i kako ćemo nadalje. Odgovorni smo. Imamo moć da odlučimo. I odgovornost da stanemo iza sebe samih.

Možemo se tradiciji zahvaliti na vrednostima i preobratiti ih u vrednosti savremenog doba. Jer – mudri smo, zdravi i sretni upravo onoliko koliko smo spremni da se prilagodimo.

Autor teksta je  psiholog, porodični psihoterapeut i lajfkouč OLI.

Kontakt: dragana.dehŽgmail.com 065/2355532

http://autogenitrening.blogspot.com/

http://www.porodicnaoaza.com/

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari