Oni koji su čitali strip o „Komandantu Marku“ verovatno se sećaju indijanca kojega su zvali „Žalosna sova“. Stalno je predviđao neke nesreće, video opasnosti u svemu…ali je često i pogađao. Počinjući da pišem ovaj članak osećao sam se baš kao „Žalosna sova“, pesimista koji vidi da svet postaje sve luđi i luđi. No, ne bi to bio veliki problem da sam samo ja došao do tog zaključka. Sve je više „Žalosnih sova“ među ljudima koji se profesionalno bave ljudskom psihom, među psihoterapeutima, psihoanalitičarima, sociolozima…


Pre neki dan sam popodne zadremao uz uključen televizor…Kad sam se probudio, na programu je bila jedna od rijaliti emisija, a daljinski mi nije bio pri ruci…a mrzelo me je da ustanem da ga dohvatim. Međutim, posle nekoliko minuta gledanja dovoljno mi se smučilo da sam ustao i promenio program. Ali, na drugom programu drugi rijaliti, ništa manje perverzan od prethodnog…Da, imaju ga sve veće televizije, kao TV Dnevnik. To je postala „opšta praksa“. Egzibicionisti i voajeri. Opštenarodno veselje u praktikovanju perverzije. Perverzno je postalo normalno, uobičajeno, način života…perverzna kultura. Pa, valja nešto i napisati o tome jer polako prožima sve pore društva. Mada mi se ne piše, ali nateraću se da ne bih i sam bio perverzni um, jer je upravo odlika perverznog uma negiranje stvarnosti i zatvaranje očiju pred devijacijom.

Represivna kultura i neuroza

Zavidim Frojdu na vremenu u kojem je pisao svoje knjige i otkrivao nesvesne sadržaje ljudskog uma. Devetnaesti vek, kruta moralistička kultura, sa strogim i represivnim moralnim normama, posebno u vezi seksualnosti. Težnja ljudi za čašću, poštenjem, prihvaćenošću, cenjenjem od strane sredine, društva…ali i previše stroge moralne norme u sukobu sa ljudskom prirodom koja teži da zadovolji svoje seksualne i agresivne nagone, impulse…Potrebe Ida (nagonski deo naše ličnosti) i Super Ega (socijalni deo naše ličnosti, savest) su u sukobu, a između njih je jadni Ego (svesni deo naše ličnosti koji pokušava da se adaptira, da uskladi različite potrebe, medijator). E kad taj naš Ego ne može da se snađe, kad mu popuste odbrane, onda je čovek u problemu, izbijaju mu simptomi, napetost…i to se zove neuroza. Sve u svemu, neurotičari su ljudi koji prihvataju norme društva i potiskuju one delove sebe koji se ne slažu sa tim normama u nesvesno. A norme mnogo stroge. Prosto vam ih bude žao (tih neurotičara) i imate potrebu da ih oslobodite stega, da im pokažete da nisu te njihove potrebe toliko loše i da ih naučite da ih sublimiraju – što znači da nauče da potrebe zadovoljavaju na neki društveno prihvatljiv način, a ne da ih potiskuju u nesvesno. Tako je, kaže Frojd, i nastala civilizacija-ljudi su sublimirali agresivnost i seksualnost u umetnost, rad, kulturu…

Međutim, sa popuštanjem tih stega represivne kulture nije došlo do oslobađanja čoveka i njegovog razvoja u zreliju, neneurotičnu ličnost. Naprotiv, promene su se odvijale u suprotnom smeru, ka nižim nivoima razvoja.

Sredinom dvadesetog veka sve veći broj autora govori o promeni kuture u takozvanu narcističku kuturu. Lash je 1979 objavio sjajnu knjigu pod nazivom „Narcistička kultura“ u kojoj je temeljno opisao promene u smeru narcizma kao dominante patologije društva koja prožima sve njegove sfere (ljubav, rad, društvene odnose, sport, umetnost…).

Narcistička kultura

U to vreme, sredinom dvadesetog veka, sve je više bilo glasova psihoterapeuta koji su govorili o tome da se promenio tip pacijenata koji im dolaze na psihoterapiju. „Nema više stare dobre histerije…“, kukali su, „sve neki samoljubivi narcisi opsednuti slikom o sebi, svojom lažnom veličinom i samodovoljnošću…i osećajem praznine“. Neurotičari su patili od krivice, a narcisi od povređene sujete, stida (ako bi im bila narušena slika veličine) i praznine. Lepo reče Đavo u filmu „Đavolji advokat“: „Sujeta je moj omiljeni greh“. Da, preko nje se, u narcističkoj kulturi, najlakše može kupiti ljudska duša. Međutim, da smo znali šta sledi posle narcističke kulture, možda bismo rekli: „Neka ih, dobri su i takvi, samo da nisu perverzni…“. Narcisi su, takođe, težili da budu po meri nekih društvenih vrednosti, samo su to pokušavali da dostignu lažnim slikama koje su gradili o sebi…Ali, ipak su težili tome da „budu dobri“, da izgleda kao da cene neke vrednosti i da ih imaju. Narcis je samo nešto veći lažov od neurotičara i više eksploatatorski nastrojen prema drugima. „Imidž“, „Marketing“, „Brending“…ključne su aktivnosti narcisa kojem je važnije kako izgleda, kako se predstavlja, nego ono što stvarno jeste. Ali je barem imao potrebu da se predstavi kao vredan u skladu sa nekim društvenim vrednostima. Neurotičar je potiskivao svoje porive koje je doživljavao kao društveno neprihvatljive, narcis pumpao lažnu sliku sopstvene veličine…a perverzni um? On je uveren u ispravnost svoje devijacije i ima potrebu da je proširi koristeći druge ljude kao sredstva. Obrazložiću to malo detaljnije.

Perverzni um je uveren u ispravnost svoje devijacije i ima potrebu da je proširi koristeći druge ljude kao sredstva.

Perverzna kultura

Narcizam i individualizam kasnog dvadesetog veka su, kroz vrednovanje sebičnosti, pohlepe, bogaćenja i eksploatacije, pripremili teren za razvijanje perverznog načina funkcionisanj „žmurenjem“ na različite devijacije. Ali, da prvo definišemo značenje termina perverzan.

U Frojdijanskoj psihoanalizi, perverzijom se smatra devijacija od normalnog cilja seksualnosti odrasle osobe. Perverzne forme seksualnosti su shvaćene kao fiksacije na nekom ranijem stadijumu razvoja seksualnosti (odrasla osoba ima detinje oblike seksualnosti). Seksualni instikt je očigledan, ali je objekt ka kome je usmeren neprikladan ili nezreo. Na primer kod fetišizma (neki predmeti ili delovi tela posebno uzbuđuju…cipela, stopalo ), sadomazohizma, seksualne zloupotrebe dece…vidljivo je da postoji seksualni impuls, ali je objekt neprikladan, kao i način odnošenja sa objektom (sadomazohistički, ekspolaoatacija…).

Šira definicija perverznosti nije tako tesno povezana sa seksualnošću, već govori o određenom širem stanju izopačenja uma. Na primer, u oksfordskom rečniku perverzija se definiše kao „upornost u zabludi, razlikovanje od onoga što je razumno i potrebno.“ Pervezno stanje uma je „stanje poricanja stvarnosti uprkos težini dokaza koje teži da bude uporno i nastavlja se.“

Dakle, jedna od ključnih osobina perverznog uma je negiranje stvarnosti, onoga što je ispravno. Takva osoba je svesna da je nešto pogrešno, ali je, u isto vreme, uverena da je pogrešno u redu i u tome ima stav krute uverenosti. Na primer, sadista zna da mučenje drugoga nije u redu, ali njemu treba žrtva i oseća da je u redu da druga osoba bude sredstvo za zadovoljenje njegovih potreba, te on negira znanje da to nije u redu i sa upornošću želi da zadovolji svoju potrebu. I ne samo to, već i da stvori okolinu koja bi podržavala njegovu perverziju. Takav način razmišljanja je evidentan u rijaliti emisijama gde je perverznost „društveno prihvaćena“, način da se bude interesantan, „šokira“ publika (to je jedan od osnovnih motiva seksualnih egzibicionista koji rašire svoj kaput i pokažu golotinju pred zapanjenim prolaznicima)…da se zaradi.

To, međutim, ne bi bilo moguće ber perverznog stanja uma šire zajednice, medija, organizacija. Mediji, takođe, znaju da to što prikazuju nije u redu, da je perverzno, da je to rušenje dostojanstva ljudi…ali su uporni u svom stavu da je nenormalno u redu (jer donosi gledanost, novac). Što perverznije, to interesantnije. „Šokantna vest…Perverzela (neću da govorim imena i podržavam ih time) pokazala golu guzu…Perverglupson opisivao Ludelinu vaginu pred publikom, Mudoumi merili kome je veći…“. Stara izreka kaže: „Budala se ponosi onim čega se pametan stidi“.

Razmišljao sam o tome kako bi trebalo uvesti novu dijagnostičku kategoriju: Budala. Međutim, naknadnim razmišljanjem sam shvatio da nisam u pravu. Ne, trebalo bi uvesti novu profesiju, jer ona već postoji. Samo je treba ubaciti u „nomenklaturu zanimanja“ (makar bi morali da se registruju i plaćaju porez). Nova profesija bi trebalo da se zove „profesionalna budala“ (ako i za to otvore fakultet mogla bi biti i dipl. budala ili master budala, pa čak i Dr. Budala). Pa zar nismo svedoci da su na medijima godinama prisutni i poznati ljudi koji su tu samo zato što su dovoljno budale da bi bile interesantne budalama da ih gledaju čekajući da vide kakvu će budalaštinu da izgovore ili naprave. Odavno je prisutno marketinško pravilo „Svaka reklama je dobra, samo da se priča…i negativna reklama je reklama, možda i bolja od pozitivne…“. To je dobar izraz perverznog stanja uma društva.

Jedna od ključnih osobina perverznog uma je negiranje stvarnosti, onoga što je ispravno i potreba da stvori okolinu koja bi podržavala njegovu perverziju. To ne bi bilo moguće ber perverznog stanja uma šire zajednice, medija. Poplava rijalitija to pokazuje.

„Budala se ponosi onim čega se pametan čovek stidi“. Predlažem da se u nomenklaturu zanimanja uvede profesija “Budala” i omogući brojnim pregaocima ove profesije, “javnim ličnostima”, da pošteno plaćaju porez.

Odlike perverznog stanja uma

Navešću osnovne odlike perverznog stanja uma kako bismo mogli da ih prepoznamo u osobama, institucijama i dešavanjima oko nas:

1. Perverzno stanje uma nije samo jednostavna devijacija od moralnih normi. Ono u sebi nosi uživanje individue na račun šireg dobra. Uzajamnost koja je osnova zrelih odnosa među ljudima ne postoji. Drugi se koristi ili zloupotrebljava kao sredstvo. Parazitira se na račun drugoga koji se ne prepoznaje kao osoba već samo kao produžetak sopstvenih potreba.

2. Osoba perverzne strukture ličnosti vidi realnost (nije luda, vidi da je nešto loše), ali je negira jer ugrožava njegove sebične interese. Negira vrednosne norme i kreira svet iluzija.

3. Sklon je da, svesno ili nesvesno, uvlači druge kao saučesnike u svojoj perverziji.

4. Na socijalnom nivou, perverzno stanje uma cveta kada dominiraju instrumentalni odnosi, kada se ljudi tretiraju kao sredstva za postizanje određenih ciljeva(npr. u rijalitijima – za postizanje senzacije, gledanosti, zarade). Perverzni um sistema i zna i ne zna istinu, zna da je nešto loše, ali ga prikazuje kao dobro i koristi za sebične ciljeve.

5. Perverzija rađa perverzije. Korupcija rađa korupciju zbog saučesnika i njihovog kasnijeg poricanja i samoobmane.

Ma, lako bi bilo kada bi ovo o čemu govorim postojalo samo i rijalitijima. Tu je očigledno, ali ih ne moramo gledati. Ali, tu su mediji koji to propagiraju, pa onda društvo koje to dozvoljava medijima, organizacijama, javnim ličnostima…U mnogim kompanijama imamo „rijalitije“. Zaposleni mora da bude „online“, dostupan 24 časa predpostavljenima. Oni su njegov „Veliki brat“. Svi znaju da to nije u redu, da postoji osmočasovno radno vreme, ali to se dešava, ne sankcioniše, čak se prikazuje kao poslovnost. Koliko je samo seksualnih zloupotreba u okviru crkve, na radnom mestu…Na to se, uglavnom, žmuri, što rađa povoljnu klimu za razvoj perverzog stanja uma. Svi znamo da nešto postoji, ali se „pravimo Toše“.

Da li je psihotična kultura sledeća stepenica

Ako pratimo trend promena u oblicima tipičnih funkcionisanja čovečantsva, možemo se, sa pravom, zapitati da li je sledeća stepenica psihotična kultura, još jedan korak niže na razvojnoj lestvici mentalnog zdravlja i zrelosti. Zašto ne bi bilo tako? Zašto bi se trend prekinuo, kada jedno logično vodi drugome. Zar nije logično da neke naredne generacije koje odrastaju u perverzoj kulturi krenu da potpuno negiraju gadnu realnost i pobegnu u neku svoju izmišljenu stvarnost, da budu lude. Pa neki već odbijaju da izađu iz svoje sobe i da se druže, već žive u virtualnom svetu svojih kompjuterskih igrica…Još koja decenija, i eto nama psihotične kulture, blago nama (dobro, ja je verovatno neći doživeti…ali hoće moj podmladak, pa me boli zbog njih).

Davno nekada, kada sam kreirao svoj psihoterapijski metod, OLI Psihodinamsku Integrativnu Psihoterapiju, formulisao sam jedan psihološki zakon, trudeći se da liči na zakone fizike koji su dovoljno „čvrsti“. Zove se „Zakon potiska“ i kaže: „Svaka laž utisnuta u psihu ili um istiskuje onoliko količinu mentalnog zdravlja kolika je zapremina te laži.“ Iz prethodnog možemo videti da je „zapremina“ laži od kulture do kulture sve veća, da prožima čitavu ličnost, njene odnose, sistem vrednosti…dok je celu ne prožme i postane luda-psihotična.

E, sad, da li sam ja „Žalosna Sova“ koja vidi nešto što ne postoji, neke imaginarne opasnosti i devijacije…ili ima nešto u ovome što pišem. Ne znam, prosudite sami. Voleo bih da nisam u pravu, da samo lupetam kao neki matorac kojem je sve bilo bolje u njegovo vreme…Nadam se da je to u pitanju.

„Zakon potiska“ kaže: „Svaka laž utisnuta u psihu ili um istiskuje onoliko količinu mentalnog zdravlja kolika je zapremina te laži.

Nebojša Jovanović

Psiholog, psihoterapeut

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari