-
20/08/2010 14:38
Ovo nije poezija kakvu su vam čitali profesori književnosti - 20/08/2010 14:37 Priča o problemu identiteta savremenog čoveka
- 20/08/2010 14:36 Više seksa za borbu protiv side
Petak
Petak
- 13/08/2010 18:49 MIRKO DEMIĆ: Jezik, poslednja zajednička domovina
- 13/08/2010 18:49 Takve su bile i vaše mame
- 13/08/2010 18:46 Biti žena kao osvajanje slobode
Ranije
- 30/07/2010 16:40 Art 032
- 30/07/2010 16:39 Grupni portret naših mana
- 30/07/2010 16:46 Hiljadu evra za idejno rešenje
- 30/07/2010 16:45 Rečnik zaljubljenika u Latinsku Ameriku
02/01/2009 21:02
Poezija danas - Maja Solar, Makulalalalatura; SKC Kragujevac, 2008.
Granice subverzije
Autor: Dragoljub Stanković
Prva knjiga novosadske pesnikinje Maje Solar izdvaja se u moru onog što se objavljuje kod nas. Slobodan prevod reči kojom se Maja Solar poigrava u naslovu (makulatura) mogao bi biti otpapapapad ili škakakakart. O kakvom se dakle namernom pesničkom otpadu ovde radi? Od čega to pesnikinja želi da otpadne? I da li ona to čini na uverljiv način? Da li je autorka subverzivna u onoj meri koliko se čini da misli da jeste? Odgovor bi, najkraće rečeno, mogao da glasi da snaga subverzije zavisi od umetničke uspelosti.
Verujem da ima ljudi koji bi rekli da ovo i nije poezija većnekakva filozofija ili u najbolju ruku, loša, nečitljiva poezija. Imamo ovde posla sa stilskim vežbama primenjenog feminizma, inače sasvim opravdane borbe za pomeranje granica shvatanja pola, roda, smisla, kritike. Autorka je filozofski obrazovana i članica je škole poezije Asocijacije za žensku inicijativu, poetsko-političkog teatra Poetske rupe i redakcije književnog časopisa Polja. Međutim, dobra poezija nastaje od reči (Malarme), ne od ideja, ma koliko genijalne ili progresivne one bile. Upravo na mestima gde jezik preuzima inicijativu dolazi do uspelog stiha i pesme (glasovi razbijaju naracije glasovi su bele butine sa kojih nepristojno klize čarape). Poruke ove knjige mogle bi biti: Istina je konstrukcija (Matić), nemogućje povratak u neposrednost (Hegel, Sioran, Bodrijar), sve je virtuelno a pogotovo telo i pol koji i nisu binarni većizabrani i nametnuti. Oni traže stalno novu potvrdu jer su kulturno programirani. Autorka želi da obori taj program kao nekakav nepoznat virus koji se sobom zabavlja. Iz toga sledi beskrajna zamenljivost, igranje diskursima, strategijama pola, smisla i besmisla, poetska preformulacija i kritika sveta i mišljenja. Sve je pod znakom pitanja, pa i sam pesnički subjekt. On je određen hipermoderno jer je pesnikinji važniji toster, mobilni i kompjuter od ljubavnika.
Kao i Desanka Maksimović, Maja Solar nema više vremena, ali za Princa/i ozbiljne veze (Moj dečko toster i ostali). Ona želi preskočiti sve ustaljene granice političko-poetsko-ideološkog vladajućeg mrtvog diskursa i izaći na jednu novu čistinu i slobodu. Posebno se to odnosi na polnu i rodnu razliku. Ipak, može li se jedno nasilje i program poljuljati drugom vrstom nasilja, nad formama jezika i strategija te iste civilizacije? Lično mi je bliža ideja sublimacije jer jedno nasilje rađa drugo.
Negacija totaliteta kod Maje Solar je zadivljujuća. Razbijajući kanone poetskog, koristeći jezik svetskih ljudi, književnika i piljarica, pesnikinja strasno i često psuje i za sebe kaže da je pocepana svest koja prezire sve supstancijalno, pesnikinja bez metalnih rubova sublimnih suknji, da se podsmeva postojanju i pometnji društva, ali i samoj sebi (Autopoetika). Koliko je, pak, subverzivan onaj ko i samog sebe ne ume da definiše i sebe potkopava, takođe je pitanje.
U svakom slučaju, prva knjiga Maje Solar govori o velikoj snazi i zamahu autorke. Biće značajnija svaka njena sledeća knjiga u kojima ćemo videti da li će se zaglaviti u jalovom buntovništvu, ne razvijajući dalje konstruktivno svoj pesnički izraz, ili će na najlepši način usavršiti svoju koncepciju nepristajanja na muški i mrtvi svet oko sebe.






