EU-izacija vs. evropeizacija

Profesor Mladen Puškarić s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i ja imali smo čast govoriti na jednoj večernjoj sesiji o EU i suradnji u zemljama JIE, dakle onomu što predajemo i na fakultetima na kojima radimo. Dr Puškarić je akcenat stavio na proces stasavanja ideje europskih integracija kroz povijest, a ja sam se pozabavio euro-vibracijama u regiji JIE – anno domini 2010.

Promocija evroatlantske ideje na jugoistoku Evrope

Bio sam, dakako, počašćen pozivom profesora Radovana Vukadinovića, predsjednika Atlantskog vijeća Hrvatske, da sudjelujem na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji Sigurnost na jugoistoku Europe, koja se od 29. juna do 3. jula održavala na čarobnom otoku 12 nautičkih milja udaljenom od Dubrovnika. Smješten između Dubrovnika, Mljeta i Pelješca, Šipan – uz Koločep i Lopud – pripada nastanjenoj skupini elephitskih otoka s vlastitim izvorima pitke vode, kultiviranim vinogradima i maslinicima, drevnim palatama i 30 crkvica, pa se posjetitelju učini da je stigao u zaboravljeni raj na zemlji. I Suđurađ i Šipanska luka, šipanska mjestašca ukriljena u pitome uvale na suprotnim stranama otoka, izgledaju i danas kao u vrijeme dubrovačkih duždova, bogatih pomoraca i vlastele, o čemu svjedoče njihove još uvijek lijepe, mada oronule palače. Zahvaljujući činjenici da je Šipan bio pomorska baza, ostao je pošteđen izgradnje tzv. socijalističkih hotela i većih ovovremenih nagrđivanja.

Šipanski susreti u organizaciji Atlantskog vijeća Hrvatske održavaju se od 2002. i na njima sudjeluju uz eksperte za euroatlantsku suradnju i tzv. multiplikatori iz regije jugoistoka Europe, dakle oni mladi ljudi koji se bave u svojim studijima ili u nekom drugom redovitom poslu i pitanjima euroatlantske suradnje. Vode ih prof. Radovan Vukadinović i prof. Lidija Čehuljić Vukadinović, kao predsjednik i potpredsjednica (oboje su i drage gostujuće kolege-profesori na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru). Od 2002. je tu i drugi potpredsjednik Atlantskog vijeća, iskusni hrvatski diplomata dr Mladen Nakić, rođeni Šibenčanin. Svi su bili pozvani iz regije JIE, uključivo i profesori i diplomate i „multiplikatori“, ali su iz Srbije došli samo ovi posljednji (prof. Predrag Simić je bio najavljen i otkazao je sudjelovanje).

Šipanski susreti promiču, dakle, euroatlanstku ideju na cijelom jugoistoku Europe pa su se i ove godine na njima mogli slušati, osim engleskih, i hrvatski i srpski i bosanski i crnogorski, i makedonski i albanski glasovi. Sve je bilo, maltene, kao nekoć kad smo živjeli zajedno, samo što je u međuvremenu Jugoslavija isparila u ognju i dimu, u osionosti i obijesti balkanskih skorojevića nesposobnih misliti sebe, i svijet oko sebe, uz uvažavanje mnoštva identiteta i u harmoniji. Usput kazano, mladi Hrvati i Srbi, Makedonci, Crnogorci, Bosanci i Hercegovci (svi izuzev Albanaca koji su se družili među sobom kao i u Titina vremena), uvečer bi zajedno pjevušili, što nije bilo nimalo lako, jer se više ne poznaju pjesme onih drugih i trećih, pogotovu one novijeg datuma.

Ako se već gutaju žabe, počni s najvećom

Kada me je profesor Vukadinović pozvao da sudjelujem u radu konferencije koja se bavi tzv. novim strateškim konceptom NATO, zapitao sam se, šta ću ja tu? Dakako, kao profesor europskih integracija, diplomacije i međunarodnih odnosa moram ponešto znati i o najmoćnijem vojno-političkom savezu u ljudskoj historiji. O njegovoj povijesti i problemima sam pisao u više navrata, pa i povodom NATO samita u Bukureštu, ili onoga u Kelu/Strazburu. Pišem o NATO i u mojoj knjizi o EU, ali me više zanima odnos EU s NATO nego NATO po sebi. Jednostavno sam uvjeren da je EU nešto zasebno i vrijedno a da je NATO primarno vojni blok, ma koliko se trudio njegovati i političku dimenziju. Negdje u podsvijesti pri tomu, možda, igra neku ulogu i to što smo mi nešto stariji nekoć odgajani, da budemo ponosni na tzv. nesvrstanu poziciju SFRJ u međunarodnim odnosima. Dovoljno sam realista, ipak, da znadem kako zemlje ZB ne mogu stići do EU bez pristupa i NATO. Zbog toga sam na Šipanu i citirao poznatu metaforu pokojnog Zorana Đinđića, kako je najbolje početi s ponajvećom, ako se već moraju gutati žabe.

U Srbiji i u BiH se nije, nažalost, naučilo ništa iz ove Đinđićeve mudrosti, pa se obje zemlje i dalje koprcaju, ne samo u objektivnim proturječnostima, nego i u izmišljenim dilemama. Posebice je u Srbiji zamešeteljstvo glede euroatlantskih integracija veliko. Insistira se na članstvu u EU i nepriznavanju novih realnosti u svezi Kosova; članstvu u jednom od NATO pretpristupnih programa (Partnerstvo za mir), ali uz očuvanje tobožnje neutralne vanjsko-političke i obrambene pozicije Srbije!? U BiH, posebice u RS, prate se s velikom pažnjom srbijanske nedoumice, ali nije još uvijek svakomu jasno kako nije realno očekivati suglasnost RS s BiH euroatlantskim konceptom bez promjene opisane situacije u Srbiji. Na Šipanu je, usput kazano, pomoćnik ministra obrane BiH, Zoran Šajinović govorio vrlo razložno i kompetentno o preostalim neispunjenim preduvjetima za puno članstvo BiH u MAP, o nužnim reformama BiH vojske i iskustvima BiH vojnih misija u inozemstvu…

Kao nezavisni intelektualac i sveučilišni profesor plediram, dakle, za gutanje najveće „žabe“, odnosno pristup NATO cijele regije JIE, ne zato što sam uvjeren u NATO miroljubivost, nego što cijenim da ćemo tako svi prije stići u onu zajednicu koja uistinu producira dobre vibracije u cijeloj Europi i svijetu, a to je Europska unija. Uostalom, odnosi EU i NATO su vrlo suptilna tema za sebe i zbog toga što EU ne odustaje od koncepta razvoja sustava vlastite sigurnosti, ma koliko se tomu protivili Amerikanci. Po mojim spoznajama i uvjerenju, dakle, tek kada budemo u EU bit ćemo zaštićeni i od vlastitih potencijalnih suludosti (dovođenja granica u pitanje i tsl), tek tada ćemo se odreći iluzija o posebnoj važnosti ili svemoći nacionalne države. Nisam toliko siguran, dakle, da NATO po sebi donosi mir bilo gdje, pa ni u regiji JIE, koliko sam uvjeren da upravo EU donosi mir i visoke civilizacijske standarde i u regiju JIE. Europska unija i nije drugo do „projekt mira“, ona proizvodi sigurnost već po onomu što je „nešto između“ nadnacionalne i međudržavne forme organiziranja suverenih država, što je sui generis tvorevina, čija se i snaga skriva upravo u onomu što na prvi pogled izgleda kao njezina slabost, dakle u fenomenu djeljivog i prenijetog suvereniteta i, posljedično, kompleksnog „upravljanja s onu stranu nacionalne države“.

EU je sve ono što države zapadnog Balkana nisu

Ponovio sam i na Šipanu, da je EU već sama po sebi implicitna polemika s etnokratama i nacionalistima, i u BiH i u regiji JIE, jer svako ozbiljnije razumijevanje onog što se zbiva u EU pokazuje totalnu bijedu etnokratskih provincijalnih i ahistorijskih politika u posljednje dvije decenije u regiji ZB. Svaka usporedna, komparativna analiza, naime pokazuje, da se snaga EU ne krije samo u jakom gospodarstvu nego upravo u kombinaciji maksimalne tolerancije i uvažavanja njezinih sastavnica, kao i čvrstih pravila i mehanizama koji od EU čine zajednicu sposobnu za odlučivanje i samoreformiranje. Utoliko je EU sve ono što BiH i države ZB nisu. Rječju, postojeći model organiziranja EU i upravljanja unutar EU, ma koliko nesavršen, možda je i nešto ponajbolje što joj se moglo dogoditi. Jer, upravo ta činjenica što je „nešto između“, ni federacija ni čista konfederacija, ni puki savez nacionalnih država, ali ni „super država“, nego nova forma udruživanja suverenih europskih država, u kojoj one dragovoljno prenose dijelove suverenosti na supranacionalnu razinu i jeste ta mudrost do koje se došlo po osnovu sveukupnoga europskog političkog iskustva, kako negativnog tako i pozitivnog.

Pojasnio sam na Šipanu, također, da moje „lobiranje“ za pristup zemalja ZB Europskoj uniji prostiče iz spoznaje da one ovim trans-etničkim, regionalnim i europskim pristupom rješavaju, i kratkoročno i dugoročno, vlastite i međusobne probleme koje bez „kišobrana“ zvanog EU ne bi mogle riješiti. Kazao sam, također, da sam potpuno neovisna osoba, neovisan od bilo kakvih EU-kancelarija i fondova, odgovaran samo svojoj struci i savjesti, pa već time uvjereni pro-europljanin koji se s lakoćom nosi s objedama tipa „eurounijat“ i sličnima. Nastojim, de facto bez ikakve potpore ili nadoknade od bilo koga, razbijati nagomilane predrasude i fobije prema EU u sredinama u kojima djelujem, sa slabašnom nadom da će u regiji JIE, uključivo u BiH, uskoro u poslove euroatlantskih integracija biti upućeno daleko više mladih ljudi nego što je to danas slučaj…

Nastavlja se