Ne da(vi)mo Beograd: Pritisci su strašni, teraju nas da odustanemo 1Foto: Miroslav Dragojević

U proteklih nekoliko nedelja širom Srbije odvijaju se studentski i građanski „Protesti protiv diktature“, koji su izveli i po nekoliko desetina hiljada ljudi na ulice.

Njihova spontanost i izostanak jasne organizacije, odnosno političke grupacije, koja stoji iza ovog bunta, predstavljala je veliko iznenađenje, ali i upozorenje vlastima, da bez obzira na slabost i iskompromitovanost opozicije, nezadovoljstvo građana je toliko da je u stanju samoorganizovanosti i spontane pobune.

 Međutim, protestni talas bez političke pozadine nije prvi u poslednjih nekoliko godina. Inicijativa „Ne da(vi)mo Beograd“ je od 2014. godine do danas izvela nekoliko masovnih demonstracija, a iza takvih akcija stajali su i dalje stoje isključivo mladi ljudi, koji nemaju veze sa političkim partijama, sa jasnom idejom o nepokoravanju namerama političke elite da kršeći zakone države ostvaruje lični interes nasuprot javnom. Aktivisti Inicijative postali su, u protekle tri godine, najomraženije ličnosti u interpretaciji medija pod kontrolom vlasti, nazivani su stranim plaćenicima, onima koji zbog insistiranja na poštovanju zakona države rade protiv interesa sopstvene zemlje i građana. Po starom običaju još i devedesetih – najvećim neprijateljima države proglašeni su, paradoksalno, upravo oni koji su zbog patriotizma rizikovali sopstvenu bezbednost i udobnost života ne bi li stali na put izdaji interesa građana, kojoj su zbog sopstvene koristi pribegle vlasti. O tome šta se u njihovim životima promenilo, pred kakvim opasnostima stoje, kakva iskustva su stekli i kako vide rezultate njihove dosadašnje borbe, razgovarali smo sa troje aktivista Inicijative – Ksenijom Radovanović, Radomirom Lazovićem i Dobricom Veselinović, iza kojih su sada već godine zastrašivanja, prisluškivanja i praćenja od strane države. Konkretan povod našeg razgovora je obeležavanje godinu dana od bespravnog rušenja objekata u Hercegovačkoj ulici, zločina zbog kojeg još niko nije odgovarao. Zbog insistiranja Inicijative i pobune protiv ovog čina vlasti, rušenje u Savamali postalo je, po mnogim interpretacijama, paradigma načina vladanja Aleksandra Vučića, a ceo slučaj podignut je na međunarodni nivo, pronašavši svoje u većini izveštaja EU kao jedna od osnovnih kritika aktuelnog režima. 

Ksenija Radovanović: Prošlo je godinu dana od rušenja u Hercegovačkoj ulici i niko nije odgovarao, ali to ne znači da je sve isto. Ako su pre godinu dana idejni tvorci koncepta noćnog rušenja Beograda mislili da će im to proći, sigurna sam da im danas tako nešto ne bi palo na pamet.

Radomir Lazović: Podeljena su mi osećanja. Besan sam i razočaran činjenicom da je ovako nešto moguće u gradu u kom živim. Možda više svime onime što je usledilo nakon rušenja. Tu smo mogli da vidimo kako izgleda kada se ceo državni aparat uključi u zataškavanje zločina svojih čelnika. Ovo je naravno moguće samo tamo gde nema institucija sistema, gde su one instrumentalizovane do te mere da policija ne mora da izađe ako tako kaže ministar, da tužilaštvo ne sme da se oglasi, sem da kazni novinare i aktiviste koji ne ćute, da urbanistički zavod donosi urbanistički plan protivan zdravom razumu, struci i štetan po grad, da se donose specijalni zakoni…

S druge strane, drago mi je da je postalo jasno da ovo u Hercegovačkoj nije neki incident. Postalo je jasno da ovakvo namerno i smišljeno urušavanje institucija omogućava da se politika privatizacije, bolje reći otimačine, koja se već odavno ne dešava samo u Savskom amfiteatru, širi kao šumski požar po mapi Beograda eksponencijalnim ubrzanjem. Eldorado koji je privatizacija društvenih i državnih preduzeća bila za sve prethodne vlasti, sada su javna dobra, javni prostor ili celokupni delovi grada za ovu.

Ipak, srećan sam zato što smo demaskiranjem projekta „Beograd na vodi“ kroz proteste, tužbe, analize, javne rasprave i mnoge druge događaje uspeli da okupimo veliki broj građana koji su jedna nova snaga na koju Beograd može da računa. 

* U proteklih godinu dana Inicijativa je uradila najviše na ukazivanju javnosti u vezi sa ovim slučajem, ali i kada je reč o problemima oko izgradnje „Beograda na vodi“. Kada se danas osvrnete unazad, koji utisak preovladava, šta vam je najupečatljivije?

Ksenija Radovanović: Za mene bi to bila brzina kojom se nešto što se na početku činilo kao jedan loše zamišljen arhitektonsko-urbanistički projekat i predizborna šarena laža, zapravo razotkrilo kao ogledalo društva, odnosno kao jasan pokazatelj posledica koncentracije političke moći, ali i značajna i, rekla bih, uspešna vežba građanske odgovornosti.

Dobrica Veselinović: Utisak koji me nije napustio jeste da je sprega političko-ekonomskih elita dosegla nezamislive okvire. Sve to u paketu sa ekstenzivnom kontrolom i zloupotrebom policijsko-pravosudnog aparata stvara veliki osećaj nepravde, nezadovoljstva trenutnim sistemom. U konkretnom slučaju „Beograda na vodi“ zakulisani dogovori, pregovori koji se dešavaju van našeg dosega, u svojoj fizičkoj inkarnaciji u Savamali toliko utiču na razvoj našeg grada, da mi je osećaj da će to toliko uticati na razvoj naših života i života naše dece da se plašim i da pomislim u kom pravcu ćemo se mi kao ljudi razvijati.

Radomir Lazović: Zastrašujuća mi je pomisao koliko su bili blizu da im sve ovo prođe. A onda razmišljam gde je sve jeste prošlo i gde će im sve proći ako se građani ne organizuju i suprotstave. Zaista osećam da je u ovom trenutku na građanima ogromna odgovornost. 

* Prvi ste izveli nekoliko desetina hiljada ljudi na ulice, nakon niza godina u Beogradu. Šta biste izdvojili iz tog iskustva kao najznačajnije? Kako se to postiže?

Radomir Lazović: Ljude je na ulice izvelo ogromno nezadovoljstvo, osećaj da ih se pravi ludim, strah da su sledeći ako njihova imovina zasmeta bahatim nasilnicima na vlasti, pravila koja ne važe isto za sve, treniranje strogoće na slabima i siromašnima, dok se ekipa bogati na najbahatije načine iskorišćavajući javna dobra, isisavajući javna sredstva za svoje potrebe. Mi smo se trudili da se borba artikuliše, poveže sa pravim uzrocima i da se ne dozvoli da se preko učinjenih zločina pređe. Shvatajući da rušenje i kasnije zataškavanje nije incident nego manir i politika vlasti, mislim da je odluka da se u ovom procesu ne trči sprint, nego maraton, bila jako dobra i da je omogućila i da se održi stalni pritisak da počinioci odgovaraju, ali i da se građani povežu i aktiviraju. A dalje delovanje i uključivanje ljudi će biti neophodno jer se najavljuju novi „Beogradi na vodi“ na Adi Huji i na Sajmištu, najavljuje se rušenje Hipodroma, na mestima gde su nekad bile fabrike novi tržni centri, rasprodaje zemljišta u blokovima i po obodima grada, rasprodaje preduzeća kao što su PKB-a ili Sava centar, dok zakulisne radnje oko deponije u Vinči tek dobijaju maha. Pokazali smo da može, ali tek nas čeka posao.

Dobrica Veselinović: Mislim da nema nekog univerzalnog recepta, ali u našem slučaju mislim da možemo reći da kredibilitet nas kao dugogodišnjih aktivista, iskrenost kojom smo pristupili, inovativnost u pogledu aktivnosti, sakupljanja novca i organizovanja uz upornost čini dobar početni osnov koji su ljudi prepoznali kao nešto što ima šanse da dugoročno menja odnose moći u našem društvu.

Ksenija Radovanović: Čini mi se da se ideja, posvećenost i energija koju mi osećamo u međusobnoj komunikaciji jednostavno prenela na ljude i počela da se umnožava. Od prvih akcija na kojima je bilo par stotina ljudi, preko par hiljada do par desetina hiljada, ta energija pripadnosti, osećaj solidarnosti i zajedničke snage bi i mene svaki put ponovo iznenadili. U tom smislu, ljudi su sami sebe izveli na ulice. Sami su preuzeli odgovornost i zauzeli se za svoj glas kao pripadnika/ca društva kojeg smo svi deo i to je ono što je najznačajnije i vredno negovanja. 

* Koje akcije Inicijative biste okarakterisali kao najopasnije?

Ksenija Radovanović: Sudeći po reakciji nadležnih organa, ispostavlja se da su „najopasnije“ akcije Inicijative bile upravo one koje smo smatrali jednostavnim, zabavnim i običnim. Mislim da to najbolje ilustruje učešće brodića ukrašenog velikom patkom na Karnevalu brodova 2015. godine kada je „patka uhapšena“ akcijom četiri broda rečne policije. Po reakciji komunalne inspekcije, „opasno“ je bilo deliti prvi broj Glasila „Ne da(vi)mo Beograd“ zaposlenima u Gradskoj upravi, pa su i aktivisti Inicijative, pa čak i jedna novinarka, tada privedeni. Ostavlja osećaj gorčine činjenica da je protiv aktivista Inicijative, u poslednjih godinu dana, pokrenuto preko 20 prekršajnih postupaka vezanih za organizaciju protesta, a da s druge strane slučajevi brojnih pretnji, ugrožavanja bezbednosti, praćenja i pritisaka koje smo prijavili stoje u mestu, kao uostalom i slučaj rušenja u Hercegovačkoj.

Dobrica Veselinović: Zavisi šta se percipira kao opasno, pošto sama fizička opasnost nije nešto što je zapravo opasno. Opasnija su razna podmetanja, pretnje i pritisci koje posredno i neposredno dobijaju naši prijatelji, poznanici, članovi porodice. U takvim situacijama prvo osetite nemoć, koja je tolika da vam se čini da je najlogičnije da od svega odustanete i sve batalite, da je neuspeh izvestan. Dobra stvar je da taj osećaj traje kratko, a na njegovo mesto dolazi uverenje da se tome morate odupreti, i shvatanje da je strah prolazan.

Radomir Lazović: Ne razmišljam o tome. Ne umem da to procenim. Ono što me boli jeste koliko se lako okruženje pomiri sa time da ti recimo prisluškuju telefon ili da te nepoznati ljudi prate. Kada o tome razgovaraš sa ljudima, uobičajeni odgovor je „Pa šta si očekivao?“. Pa očekivao sam da s obzirom da ne kršim zakon država ne sme da me recimo prisluškuje. Da ne može da vrši nikakve radnje protiv mene ili bilo koga ko učestvuje u protestu. Mislim da ne smemo da pristanemo da je ovo normalno i očekivano. Mislim da to mora biti skandal i nedopustivo. 

* Kakve probleme ste u svakodnevnom životu imali zbog aktivizma kojim se bavite?

Ksenija Radovanović: Čudno je kako se reč aktivizam vezuje i interpretira kao nešto što nužno sa sobom donosi posledice. Pritisci na nas lično, porodicu i prijatelje su neočekivano brojni i zaista strašni, a usmereni su ka tome da te nateraju da odustaneš. Ali ja ne vidim od čega bi se moglo odustati. Preuzimanje odgovornosti za svoj život u svojoj zajednici nije predmet trampe, već obaveza. Ove „posledice“ su samo potvrda da smo svojim aktivnostima uspeli da uzdrmamo strukture odgovorne za pojave na koje reagujemo i znak da smo na dobrom putu.

Dobrica Veselinović: Dobro je pitanje šta je svakodnevni život van aktivizma? Ja više ne mogu da napravim tu razliku. Nije da postoji radno vreme, posle kojeg je moguće „isključiti“ se i baviti se nekim drugim „normalnim“ stvarima. Sve ovo čime se mi bavimo ti obuzima celo biće, i traži jako puno žrtve pa i nije baš jednostavno razložiti koji su sve problemi koji su uzrokovani tim ponašanjem. Svakako postoji mnogo dilema, izazova i odluka koje moramo svakodnevno da donosimo i koje utiču na nas. Ja bih rekao da su meni najveći problemi nedostatak vremena za provođenje vremena sa porodicom i prijateljima. 

* Slučajevi praćenja, prisluškivanja, svedočila je i javnost, nisu izostali. Da li mislite da ste i danas „pod prismotrom“?

Dobrica Veselinović: Da, naravno da smo pod prismotrom. Ono što me više plaši da mi ne možemo ni da zamislimo koje su razmere prikupljanja podataka o našim kretanjima, navikama, životu. Tehnološko-tehnički jako je lako i relativno jeftino da jedan (ili čak više njih) policijsko-bezbednosni aparat pristupa i prati sve ono što radimo kako u online, tako i u offline svetu. To se sve gomila i sistematizuje i čeka da bude zloupotrebljeno u trenutku kada opasnost po održanje sistema bude još veća.

Ksenija Radovanović: Zastrašujuća je činjenica da institucije ne mogu da saznaju čiji je bager koji je porušio preko 10 objekata usred centra Beograda, a da imaju vremena da saznaju da li ja svoju kafu pijem sa mlekom ili bez. I još je više zastrašujuća rečenica koju često čujem, a to je „Pa sada će vam se to dešavati“. Zloupotreba institucija zarad političkih pritisaka je toliko česta i ukorenjena, da smo je kao društvo normalizovali. 

* Kako biste ocenili odnos medija prema onome što ste radili i što i dalje radite? Tabloidnih i onih koji se tabloidima ne smatraju ili zaista to nisu.

Dobrica Veselinović: Mislim da je na delu opsesivna želja za apsolutnom kontrolom javnog mnjenja kroz kontrolu što kanala komunikacije, što pravljenja okruženja u kojem bilo kakav dijalog i razgovor i sučeljavanje mišljenja nije moguće. Sve ovo vodi do brojnih manipulacija, spinovanja u kojima raznorazni „mediji“ prednjače. Čini mi se da simplifikaciju i banalizaciju javnog diskursa moramo ozbiljno shvatiti i njoj pristupiti zajedničkim snagama. Akcije kao što su #podržirtv i nedavna podrška „Danasu“ pokazuju da su građani svesni problema sa medijima, i možda još važnije da su spremni da taj problem reše kroz podršku nezavisnim i istraživačkim medijima.

Radomir Lazović: Pored medija koji profesionalno i odgovorno izveštavaju sa protesta, onih malobrojnih koji nisu ucenjeni da li ekonomskim ili političkim pritiscima, imamo još dve grupe izveštača. Jedna su oni koji bi se radije držali po strani, koji ne talasaju, ignorišu, prećutkuju, koji reaguju samo kad baš moraju da objave neku vest o postojanju glasova kritike, ali dobro uvijenu u oblandu straha i udvorištva, a drugo su Informer, Pink, Studio B i Srpski telegraf, organizovani mehanizam za ućutkivanje, blaćenje, pritiske i pretnje prema nepodobnima u potpunoj kontroli vlasti. Mislim da je demontiranje tog mehanizma za izazivanje atmosfere linča, za crtanje mete na čelu onima koji se usude da govore protiv režima, imperativ za naše društvo. Postojanje ovih medija je manifestacija, metastaza društvene patologije kontrole javnog mnjenja. Samo u prva tri meseca, u prvih 100 dana od pokretanja protesta, aktivisti su se našli preko 40 puta na stranicama Informera. Nije prošao dan da na nekom od ovih medija nisu zaokruživane glave aktivistima, da nam nije posredno ili direktno prećeno preko njih, da se nisu bavili podmetačinama, lažima i blaćenjima.

Videlo se i na studentskim i na protestima „Ne da(vi)mo Beograd“ koliko građane boli ovakvo neobjektivno, tendenciozno i lažno izveštavanje. 

Bićemo alternativa na predstojećim beogradskim izborima

* Šta je ono što planirate u budućnosti da radite? Da li ćete učestvovati na izborima u Beogradu sledeće godine?

Dobrica Veselinović: Mi smo u proteklih nekoliko godina pokušali sve da prvo ukažemo na štetnost projekta „Beograd na vodi“, a onda i da taj projekat osporimo. Iskoristili smo sve što pravne, što proceduralne mogućnosti koje su nam kao građanima u okviru sistema dostupne. Iskoristili smo moć ljudi na ulicama da kroz proteste izvršimo pritisak na vlast, ali nažalost ništa od toga nije dalo rezultate.

Kako smo uvereni da smo na ispravnoj strani, jedno što nam preostaje je da pokušamo da sistem koji je doveo do ovakvog stanja promenimo iznutra. U budućnosti nameravamo da polja borbe proširimo i na druge goruće tačke u Beogradu u kojima se javni interes gazi, i da ponudimo platformu u kojoj će se zahtevi i želje građana dobiti glas. To znači da ćemo biti spremni da zajedno sa lokalnim inicijativama, grupama građana i pojedincima na lokalnim izborima ponudimo alternativu. I na tome počinjemo da radimo od sutra.

Radomir Lazović: Želimo da ljudima vratimo poverenje u smislenost i delotvornost političkog angažovanja. Ne možemo se osloniti na postojeće sisteme, kao što su političke partije i moramo usput stvarati nove mehanizme delovanja i samoorganizovanja mimo postojećih institucionalnih i partijskih kanala. Ali u tome nismo sami, ovo nije izolovan proces karakterističan samo za Srbiju. Širom Evrope, od Barselone, preko Berlina, Rima i Zagreba, do Atine ljudi tragaju za načinima da ospore ovaj sistem nejednakosti i iskorišćavanja građana, načine da se ljudi stvarno pitaju o sudbini gradova u kojima žive. Mi smo deo tog procesa, učimo i radimo. A u prethodnom periodu naučili smo da su stručan pristup problemu, direktne akcije, upornost i hrabrost, neliderski pristup, neformalna komunikacija i odsustvo hijerarhije, kao i uspešno odbijanje saradnje sa korumpiranim akterima put ka pravljenju nekih novih političkih subjekata koji će pokrenuti ljude da se bave svojim gradom.

Nismo prihvatili tu „turu“

Dobrica Veselinović: Meni je omiljena anegdota ona sa početka delovanja, kad smo organizovali akciju povodom izmena i dopuna generalnog plana Beograda. Naime, mi smo se spremili da blokiramo rad komisije za planove tako što smo zajedno sa građanima proizveli i podneli više od 2.000 primedbi na predložene izmene, koje su otvorile put „Beogradu na vodi“, što nam je omogućilo da iste i obrazlažemo na sednici. Mislili smo da će argumenti koji imamo i brojnost učiniti svoje i da će se taj suludi predlog odbaciti jako brzo. Ono što nismo mogli da očekujemo da će komisija biti apsolutno nema na sve naše „provokacije“ tj. pevanje, skandiranje, ozbiljno i stručno obrazlaganje predloga, te da će sve one biti odbijene posle više od sedam sati rasprave. Nama je bilo neverovatno kako na toj sednici Milutin Folić kao gradski arhitekta nije progovorio ni reč uz obrazloženje da je bolestan, i kako svi ti ljudi u komisiji za planove ne brane struku i javni interes već postupaju po naređenju.

Posle toga smo se svi susreli u obližnjoj kafani, gde su nam što direktor Urbanističkog zavoda, što gradski arhitekta objašnjavali kako se oni zapravo slažu sa nama i kako smo sve u pravu, ali eto. Hteli su i da nam plate piće, al mi nismo prihvatili „turu“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari