Zdravo, tamo, moja stara prijateljice 1Diplomac

– Bene, šta to radiš?
– Pa, rekao bih da samo plutam ovde, u bazenu.

– Zašto?
– Pa, vrlo je udobno da se samo pluta ovde.
– Jesi li razmišljao o postdiplomskim studijama?
– Nisam.
– Da li bi onda mogao da mi kažeš čemu su služile one četiri godine koledža? Koja je bila svrha svog tog napornog rada?
– Tu me nađe.

„Diplomac“, 1967.

Nakon što se poseta kineskog predsednika završila zluradi ljudi širili su anegdote u kojima žena srpskog predsednika pokazuje svojoj kineskoj koleginici japanski vrt u botaničkoj bašti (misleći da je kineski, ili možda da je to sve isto), ili u kojoj se srpski predsednik, praveći besmislenu šalu, posle gostiju rukuje sa svojom ženom, samo da bi Kinez to isto uradio sa svojom, možda u želji da učestvuje u neobaveznom humoru a možda da ne bi uvredio domaćine kojima je, izgleda, to bizarni, strancima nejasni, ritual. Možda je to sve tačno a možda i nije, svakako je moguće. Nemoguće je, sa druge strane, da su tokom posete razgovarali o Bokserskom ustanku ili Pu Jiu, zato što srpski predsednički par o tome ne zna ništa a kineski zna ali ne sme da priča (niti bi to smela njihova ćerka koja studira na Harvardu). Ko zna, možda je i simpatično što Srbija ima predsednika koji nije u stanju da vodi suvisli razgovor o bilo čemu, što njegova žena tokom ceremonijalnih aktivnosti drži na licu osmeh školske kuvarice koja uživa u sali za ručavanje punoj vesele dečice dok premešta težinu sa jedne uborosanljene noge na drugu. Bilo bi, zapravo, simpatično, da su njih dvoje nalik DŽimiju Stjuartu iz nekog starog filma u kojem pošteni momak iz unutrašnjosti svojom prostodušnoću i zdravim razumom unosi razbuđujući povetarac u učmale vašingtonske hodnike. No, on je takav kakav jeste i ne da se promeniti, dok srpski predsednik, ministar policije i ostali nosioci misterioznih diploma, svojim pretvaranjem da su nešto što nisu učmale hodnike čine još zagušljivijim. Šta će im, zapravo, te diplome, magistrature i doktorati? Čini mi se da su od tužnih skraćenica ispred njihovih imena besmisleniji samo elitistički napadi u tom pravcu. NJihovim glasačima, naime, upravo način na koji su ih stekli govori o ličnoj sposobnosti. Jer, svako može da nauči, svako je dovoljno glup da bi završio školu ali samo vešti umeju da se snađu, umeju sebi da izgrade moć da doktoriraju, kao, beše li Velimir Ilić, sa dvojicom, od tri člana komisije, iz svoje stranke. To, dakle, pokazuje pravu moć i inteligenciju. To je prava odlika uspeha.

Robert Redford se jednom raspriča o tome kako vam dok odrastate govore da je važno učestvovati, ili, u anglosaksonskoj verziji izreke, kako „nije najvažnija pobeda nego način na koji ste igrali“ a onda odrastete i shvatite da je to bila bezočna laž i da se u realnom svetu samo pobeda, rezultat, meri i poštuje i kako ga je bes zbog toga naterao da omogući i igra glavnu ulogu u filmu „Downhill Racer“, filmu koji skoro nikoga nije zanimao a njemu je, reklo bi se, bio nešto najdraže, najličnije što je ikada uradio. Redfordov Dejv Šapelet neobrazovani je momak iz američke selendre kojem je jedini cilj u životu da skijanje koje jedino zna da radi podigne na šampionski nivo. Novac, seks, druga ljudska bića, samo su manje bitni delovi mozaika u čijem je centru on kao pobednik nakon trke. Nakon jedne pobede, Šapelet besno prospe sadržaj čaše koju su mu gurnuli u ruku (pretoplo, prehladno, šta god) iza leđa, poprskavši nekoliko ljudi u publici. Da li su besni zbog toga? Nimalo, poprskani obični ljudi uz osmeh tresu svoje kose i kapute. NJemu je, je li, nepristojnost dozvoljena, jer, on je pobednik. Način na koji igra igru potpuno je nebitan. Činjenica da, poput srpskog predsednika, nije u stanju da razgovara o bilo čemu, nebitna je. Imamo posla sa krajnje neprijatnom osobom koju sistem ume da upotrebi: nakon pobede (koja je dobra promocija nacije kojoj pripada) sportska oprema koju koristi bolje će se prodavati. No, Dejv će, ipak, dok pobeđuje i osvaja zlatne medalje, shvatiti, jednim malim ali ključnim delom svoje svesti, da je sve i jedino što on predstavlja, uslovljeno slučajnošću. Protivnik će biti dobro raspoložen i biće brži od njega, sneg će se negde istopiti, negde će ga oduvati vetar i ostaviti led što će izazvati pad i poraz. Zapravo, Šapelet je veliko ništa i klica te samospoznaje stavlja ga u drugi univerzum u odnosu na srpskog predsednika koji nikada neće poimati veličinu svog ništavila. Ipak, Šapeletu, koji je prihvatio da je propustio školovanje zato što za to nije imao uslova, cilj nikada neće biti nekakva lažna diploma.
Setimo se prvih minuta filma „Diplomac“. Bendžamin Bredok, nakon što je završio elitni koledž na kojem je bio zvezda atletskog tima i urednik školskih novina, sedi u avionu, očiju izgubljenih u praznom prostoru ispred sebe. Kada uđe u aerodromsku zgradu, stupa na pokretnu traku, tzv. travelator, koja ga vodi unapred određenim putem. Sada već u tim očima vidimo paniku, dok telo, ne svojom voljom, klizi unapred. Kadar kasnije, Benov kofer, na svojoj pokretnoj traci, deluje kao pojava koja ima više slobode, više života od njega. Zapravo, samo neko ko je zaista završio školu, postao „dr“ ili „mr“ nečega, opremljen je oružjem spoznaje koliko titule mogu biti besmislene, ukoliko osim njih nemate ništa. Samo pobednik, a on jeste pobednik, iako je do pobede došao bez ikakvog stila, ponašajući se pritom užasno prema svima, kao što je Dejv Šapelet, može da shvati da je lako moglo biti drugačije. I, ko je onda on? Srpski predsednik stupio je na svoj travelator tamo negde krajem osamdesetih kada je shvatio da je njegovo specifično veliko ništavilo sasvim upotrebljivo za DB-ovsku političku partiju kafanskog urlatora. I, travelator ga vozi u nove predele, nove političke okolnosti, dok on stoji u mestu ne promenivši se ni malo, osim što grozne stvari koje mu naseljavaju mozak sada tamo i ostaju dok sa sobom nosi futrolu sa diplomom za koju ni njemu samom nije sasvim jasno za šta je tačno. Zašto bi silazio kada je, kao takav, potreban sistemu? A sistem nije nekakav mitski entitet, grupa moćnika koja odlučuje o svemu dok se većina ništa ne pita. Sistem su, zapravo, ljudi oko vas.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari