“ – Sklanjajte se od njega! Šta pričate to? Ovo nije usrani dokazni materijal, ovo je osoba! On je moj prijatelj i nećete ga sahraniti u jebenoj bašti.

– Ubijen je dok je služio projektu „Divljanje“, gospodine.

– Ovo je Bob.

– Ali, gospodine, u projektu „Divljanje“ nemamo imena.

– Ne, slušajte me sada. On je čovek i ima ime. Zove se Robert Polson, u redu? Čovek je i mi smo krivi zato što je mrtav. Razumete li?

– Ja razumem. U smrti, pripadnik projekta „Divljanje“ ima ime. Zove se Robert Polson.

– Zove se Robert Polson. Zove se Robert Polson…

– Dajte, ljudi… Prestanite.

– Zove se Robert Polson. Zove se Robert Polson… „

„Borilački klub“, 1999.

Bio je to trenutak, negde početkom marta meseca, kada je neznani vojnik pokreta „Drugog kruga neće biti“ dobio ime. Nekadašnji selektor Ivković stavljao je potpis na kandidaturu Saše Jankovića ne sluteći da će koji minut kasnije morati da odgovara na pitanja o zakonitosti svojih nepokretnosti osobi zaposlenoj u pres službi vladajućeg interesnog udruženja, ranije poznatoj kao televizija Studio B. Osetio sam uznemirenost kada je selektor pokazao ruke tvrdivši da je sve u životu stekao „sa ovih deset prstiju“. Ruke su bile relativno blizu osobi koja je postavila na partijskom sastanku napisano pitanje a moja prva asocijacija na Ivkovića nisu medalje koje je osvojio već momenat iz 2009. godine, na utakmici protiv Španije, kada sam pomislio da će ubiti plejmejkera Markovića. Naime, Srbija je vodila u drugom poluvremenu sa desetak poena razlike i dečko je na tajm autu dobio zadatak da jačom odbranom na španskom pleju uspori par narednih napada (na taj način im, je li, smanjujući broj napada koje će imati do kraja utakmice). Tada nedovoljno iskusan, čim je počeo sa presingom, preterao je i napravio faul. O, ne, nije nikako smeo to da uradi i časna sportska krv umalo nije potekla po parketu. Ivković je hardkor čovek koji je, naravno, suočen sa bezobrazlukom, ostao pribran, naviknut na besmisao postojanja nakon decenijske borbe sa klincima koji, u najboljoj nameri, obično urade suprotno onome što im je rekao i sudijama koji i to malo što bude izvršeno često upropaste slučajnim ili namernim pogrešnim odlukama. Ipak, slučaj se nastavio i, sledećeg dana, neko vredan je pronašao identitet pojave koja je postavila pitanje, uz preporuku da upamtimo lik i ime. Nije bilo pomoći, upamtio sam i pamtiću celog života. „NJeno ime je Sanja Prlja, njeno ime je Sanja Prlja…“, ponavljali bi botovi iz projekta „Divljanje“ da se nalazimo u svetu „Borilačkog kluba“.

Vredi li to? Ne govorimo, ipak, o krivičnom gonjenju u nekim časnijim, budućim vremenima ali bi, u savršenom svetu, jedno takvo „autovanje“ dovelo do društvene sramote i Sanja Prlja ne bi više mogla da provodi vreme kao deo bilo kakvog pristojnog skupa ljudi. Ima li, međutim, tih pristojnih ljudi? Ima li ovde tih idealista nalik pojedinim nemačkim intelektualcima iz pedesetih godina prošlog veka koji nisu dozvoljavali da pozorišna predstava počne dok se iz sale ne udalje osobe za Gebelsovog spiska zaslužnih umetnika? Ili, jednostavno, nema svrhe boriti se nakon što smo, poput bezimenog junaka „Borilačkog kluba“, shvatili da smo bili svedoci stvaranja društva botova koji će, u borbi za očuvanje svojih poluidentiteta, svaku kritiku tumačiti kao pohvalu. „Zove se Sanja Prlja, zove se Sanja Prlja…“, recitovaće masovno za dvadesetak godina, slaveći prvog od njih koji je stekao pravo da mu se zna ime.

Najbolnija od svih neprijatnih situacija na završnoj sednici RIK-a dogodila se kada je jedna poslušna sledbenica „sanjaprljskog“ tipa negde pred kraj preuzela glavnu reč optužujući opozicione predstavnike da po zakonu nemaju pravo da iznose određene stavove i dokaze vezane za neregularnost izbora (na kraju krajeva, „narod je rekao“). Na pitanje, „po kom članu zakona“, naravno, nije znala odgovor. Tako uhvaćena u neznanju, čuvarka vlasti postaje agresivna, ogoljavajući se u sekundi do svoje suštine. „Budi šmeker! Budi faca!“, viče ka osobi koja ju je „autovala“ kao nekoga ko je tu jedino zahvaljujući vernosti Vođi, trenutno se pretvarajući iz pravnice u ono što zaista jeste, učesnica rialiti programa kojoj bi prirodno mesto bilo za dugačkim stolom, sa ostalim vlasnicama četvrtastih noktiju, braonkaste kože i sumnjivog oblika gornje usne. I, ne, to užasno demaskiranje neće imati društvenu posledicu jer, da bi je bilo, prvo mora postojati nešto nalik društvu.

Glavni junak romana „Slikar prolaznog sveta“ Kazua Išigura umetnik je koji, nekoliko godina nakon Drugog svetskog rata, tumara Tokijom, zaboravljen ili izbegavan od prijatelja, poznanika i članova porodice. Kroz roman nas vodi savršen „nepouzdani pripovedač“ čiju svaku primedbu ili sećanje moramo uzeti sa sumnjom dok desetine stranica prolaze u čitaočevoj zbunjenosti. U čemu je problem, možda čak nepravda, pa je ovaj stari i uljudni čovek umetnosti prinuđen da svoje dane provodi u nekoj vrsti tihog izgnanstva? Detalji iz njegovog sećanja, a zapravo događaji kakvi nas određuju kao osobe, postepeno daju odgovore. Kako je pristupio nacionalističkom pokretu propagandne umetnosti, kako je žmurio na policijsko mučenje neprijatelja sistema koje mu se dešavalo pred očima, kako je vlast kojoj je slepo služio dovela do smrti njegove žene, civilne žrtve bombardovanja, i sina, žrtve u uniformi… Naš slikar je, pre svega, majstor relativizacije pa će, nakon poraza svoje ideje, na kratko razmišljati na temu ispravnosti svojih odluka. Na koncu, zaključiće da se nema šta zaključiti, da je delao po svojoj savesti, i osećaće bliskost sa mladim ljudima punim energije progresa i izgradnje koje proučava tokom svojih uličnih šetnji. Šta je bilo, bilo je, mora se gledati u svetlu budućnost. Išigurov roman pao mi je na pamet dok sam gledao reportažu o dodeli godišnjih gradskih nagrada zaslužnim umetnicima i naučnicima. Možda je indikativno da nisam – osim voditelja „kultne“ emisije „Nivo 23“ u kojoj pristojan čovek, dok god je pre iste na programu propaganda nalik onoj iz najmaštovitijih dana režimskih medija iz devedesetih, ne bi smeo da bude viđen – prepoznao nijedno lice. Pa, ipak, nagrade su dodeljene, među nagrađenima ima, sigurno, članova vladajućeg interesnog društva ali, verovatno, i ljudi koji smatraju da nije problem s kim se rukuju dok primaju nagradu. Na neki čudesan način, moguće je hirurški odseći nagradu i životno delo primaoca od onoga koji je dodeljuje. I, godine će prolaziti, vlastodršci će se, valjda, menjati a tatino priznanje će stajati na zidu na mestu na kojem gost najbolje može da ga primeti. Pitanje sramote neće se postavljati, u zemlji u kojoj će deci na časovima istorije biti objašnjavano da, ako budu poslušna u izvršavanju zadataka, svako od njih jednoga dana može dobiti ime.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari