Obesmišljavanje iskustava partizanske Hrvatske

Centralna manifestacija ovog programa je međunarodni naučni skup Desnični susreti, održana u septembru, po prvi put van teritorije Hrvatske, u Beogradu u Institutu za književnost i umetnost. Čitava projekta odvija se i dalje sa povremenim gostovanjima naučnika s jedne i s druge strane, pa je tako, dva meseca nakon samih susreta predavanje održao profesor istorije sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Drago Roksandić na temu Pravog kongresa kulturnih radnika Hrvatske održanog u junu 1944. godine u Topuskom.

Hrvatsko-srpski interkulturalizam i to na državnom nivou, stvar je nimalo obična u svetlu trenutnih hrvatsko-srpskih odnosa. O projektu, tim odnosima, temi njegovog predavanja koja u mnogim detaljima oslikava prilike i kontroverze nastajanja druge Jugoslavije, pre svega njene (zajedničke) kulture, pa i jugoslovenskog identiteta, ulozi pisaca poput Desnice i Krleže u svemu tome, ali i revizionističkom odnosu u obe naše zemlje prema istoriji za vreme i nakon Drugog svetskog rata, razgovarali smo sa profesorom Roksandićem prilikom njegove posete Beogradu.

– Od ove godine imamo potpisan dvogodišnji međudržavni projekt s Institutom za književnost i umetnost u Beogradu. Vrlo je važno da su obje državne vlasti, u jakoj konkurenciji drugih projektnih prijedloga, prihvatile Desničine susrete. Međutim, razmjerno velik broj suradnika i sudionika iz Srbije, sudjeluje od početka aktivno i kreativno u svemu što smo radili, s međusobnim povjerenjem. Najviše iz Instituta za književnost i umetnost. U Narodnoj biblioteci Srbije smo vrlo uspješno predstavljali izdanja, a „Književna istorija“ ih je redovno recenzirala – opisuje sam projekat Drago Roksandić i dodaje – Desničini susreti su inače prilično skupi jer ciklično podrazumijevaju cjelogodišnju aktivnost u rasponu od javnog poziva za skup s tematskim fokusom do svakogodišnjeg objavljivanja zbornika radova. Uvijek su međunarodni po svom sastavu. Članke uvijek recenziraju dva nezavisna recenzenta – jedan je uvijek prekogranični, a lektura je rigorozna, nikad ne izostaje uredničko ujednačavanje tekstova po jedinstvenim uputama. U Desničinoj Kuli Stojana Jankovića u Islamu Grčkom u Ravnim Kotarima, u Zadru, Zagrebu, Splitu i Šibeniku organizirali smo velike izložbe o Vladanu Desnici. Doslovno su stotine ljudi surađivale i surađuju u Desničinim susretima.

* Koliko je centralna manifestacija i ličnost ovog programa/projekta zapravo ona oko koje se odvajkada „lome koplja“ ili, naprotiv, uspostavljaju veze? Sam Desnica je za života morao da odgovara da pripada i jednoj i drugoj, odnosno, jugoslovenskoj književnosti, a devedesetih na studijama jugoslovenske (potom srpske) književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu katedre za srpsku i hrvatsku književnost doslovno su se otimale o njegov lik i delo, prisvajajući ga i uguravajući u svoje kurikulume po sopstvenim aršinima.

– Uvijek je tragično kada se stvaraoce prisiljava da se izjašnjavaju o svojoj nacionalnosti ili matičnoj kulturi. Desnici je život uvelike bio kontaminiran propitivanjima raznovrsnih pravovjernosti. Intelektualno je bio čovjek svjetskih horizonata. Nerazumljiv je najmanje izvan talijanskih, francuskih i ruskih kulturnih baština, a osjećao se i hrvatskim i srpskim, ali i jugoslavenskim piscem. Svaka reduktivna kulturna identifikacija, opsjednutost književnim kanonima i jezičnom disciplinom bili su mu strani. Nije doživio pravo na dvojnu ili višestruku autoidentifikaciju. Pitanje je što bi mu uopće značilo da je preživio 1991-1995. godinu.

* Ovim dolazimo i do onoga što je možda stvarni izvor problema za današnju postavku stvari – ne Desnica, već ideja jugoslovenstva. Ta ideja, čini se, više plaši nacionaliste (na vlasti) u Srbiji i Hrvatskoj od ideje ustaštva/četništva?

– Drugačije bih postavio problem. Ništa se u modernoj povijesti sviju koji su živjeli u granicama Jugoslavije od 1918. do 1991. ne može razumjeti bez jugoslavenskog konteksta. Dakle, ni uspjesi, a ni neuspjesi, dakako, u civilizacijskom smislu, ne mogu se shvatiti ignorirajući ili dijabolizirajući nacionalne jugoslavenske baštine. Međutim, „povijesni zaboravi“ se svugdje prakticiraju jer se postjugoslavenska društva baš i ne mogu pohvaliti s puno toga što ih ostvarenim kvalitetima života i civilizacijskim vrijednostima čini superiornim najboljemu u Jugoslaviji. Nemojte ovo shvatiti kao „jugonostalgiju“. Odnose među narodima i državama koji dijele iskustvo Jugoslavije treba graditi bilateralno i multilateralno u regionalnim i globalnim horizontima koji se stalno mijenjaju. Nije utješno, ali alternativa „ratu sviju protiv svih“, koji ovdje uvijek može izbiti. Nema sile u svijetu koja ovdje nije na neki način involvirana. Rehabilitacije najmračnijeg u povijesti bilo kog naroda koji dijeli iskustvo Jugoslavije manjim su dijelom čak i neizbježne reakcije na velike promašaje u „ovladavanju prošlošću“ u razdoblju od 1945. do 1990/1991, a većim dijelom izraz straha političkih klasa da će prije ili kasnije morati odgovarati za sva neostvarena obećanja od 1990/1991. do danas.

* Kako gledate na istorijski revizionizam koji se događa poslednjih decenija a kako na rehabilitovanje različitih ličnosti s jedne i druge strane – u Srbiji Draže Mihailovića, Nedića, u Hrvatskoj Stepinca, što podiže mnogo prašine u javnosti naročito u poslednje vreme?

– Razdvojio bih pravne od historiografskih aspekata. S pravnog stajališta, vrlo bi važno bilo komparatistički vidjeti koji se sudski procesi i pravne sankcije u razdoblju 1945 – 1990/1991. dovode u pitanje, a koji se ne dovode te kako se to radi, kada se dovode i koje su sve implikacije. Pretpostavljam da bi spoznaje bile poražavajuće. S historiografskog stajališta, koliko god se s pravom moglo ustvrditi da je štošta u razdoblju od 1945. do 1990/1991. bilo tabuizirano, toliko se mora upozoriti da su razmjeri tabuizacija u postjugoslavenskim nacionalnim historiografijama isto tako zastrašujući.

Čovjeku profesionalcu pamet stane kada vidi kakve se sve doktorske disertacije o temama iz povijesti Jugoslavije rade u ključnim evropskim zemljama i SAD, ali i drugdje u svijetu, uključujući Japan i Kinu, a što sve prolazi u nas. Drugim riječima, da bi se opravdalo sve što ne ide kako je obećano, važno je u svijesti ljudi usaditi uvjerenje da u nas ne može biti drugačije nego, u konačnici, „do istrage vaše ili naše“. Priče o Evropskoj uniji uvijek padaju u vodu kada političke klase nemaju snage distancirati se od najgoreg u povijesti vlastitih naroda u 20. stoljeću ili kada nas žele uvjeriti da je od 1945. do 1990/1991. bilo gore nego u najgoremu što se dešavalo od 1941. do 1945. godine. Kada govorim o političkim klasama, ne generaliziram. Uvijek je u konačnici riječ o pojedincima.

* Kako se u Hrvatskoj danas tretira antifašizam i zašto je, kako ste u svom predavanju rekli, zazorno pomenuti NOP (Narodnooslobodilački pokret), na primer?

– Antifašizam je na izvjestan način u preambuli Ustava Republike Hrvatske, a 22. VI 1941. je oficijelni Dan antifašističke borbe. S druge strane, ratno stvaranje Republike Hrvatske obilježeno je rušenjem teško pregledne mase spomenika s antifašističkim obilježjima. Sramota je da do danas u Spomen-području Jasenovac nema modernog istraživačko-obrazovnog centra, da o bilo čemu drugom ne govorim, uključujući negiranja da su se neki od najvećih zločina 1941. godine uopće dogodili (Glina 1941). Međutim, hrvatsko javno mnjenje je svojim većinskim dijelom ipak antifašističko, doduše većinom pasivno antifašističko. Veliki sam pristalica sistematski utemeljenih, dugoročno operacionaliziranih iskustava svega što se dešavalo uoči, za vrijeme i poslije rata 1941 – 1945. Bez ikakvih zadrški.

* Predavanje o prvom kongresu kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom, održanom u junu 1944, zapravo govori o tome kako je nastajala ideja zajedničke, jugoslovenske kulture, odnosno koji su sve pravci i putevi njenog kretanje mogli biti i koji od njih su na tom kongresu i trasirani. Recite nam nešto o tome.

– Moje je osobno uvjerenje da je iskustvo partizanske Hrvatske od 1941. do 1945. jedno od najvrijednijih iskustava u zajedničkoj povijesti Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Budući da je nemoguće izbjeći aktualne rasprave o tragedijama i traumama tog razdoblja, ništa manje je tragedija što se to iskustvo sustavno marginalizira pa i obesmišljava. Spomenuti Prvi Kongres kulturnih radnika Hrvatske bio je okupio oko 250 likovnih, muzičkih i teatarskih umjetnika, književnika, ali i novinara, predratnih i ratnih te mnoštvom prezentacija i diskusija u tri dana legitimirao kulturni smisao Narodnooslobodilačkog rata u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Bila su tu brojna imena bez kojih je nezamisliva hrvatska kultura nakon 1945. godine te, iako je Kongres imao i mobilizacijsko značenju u završnoj fazi rata, bio je i stvaralački čin uz koji teško da bi se mogli davati atributi socijalističkog realizma, iako je i takvih tonova bilo. Kolegica Vlatka Filipčić Maligec i ja smo se potrudili jednom nedavno u Zagrebu objavljenom studijom i izborom dokumenata stvoriti pretpostavke za sadržajnija daljnja istraživanja hrvatske antifašističke kulture. Drago mi je što sam o tome mogao govoriti u Institutu za književnost i umetnost.

* Broj učesnika ovog kongresa bio je impozantan, kao i njihov sastav. Međutim, nedostajao je jedan učesnik, veoma važan. Koliko ova epizoda o nepojavljivanju Miroslava Krleže u Topuskom, pozivu upućenom kroz pismo Mladena Ivekovića, svedoči o kontroverznoj ulozi ovog pisca, intelektualca, levičara u nastanku, pa i raspadu Jugoslavije? Da li bi se on, u tom smislu, mogao postaviti kao antipod Desnici ili je zapravo i on deo beogradske (ako ne baš srpske) koliko i zagrebačke kulture?

– Mladen Iveković piše Miroslavu Krleži, svome starom partijskom drugu, u junu 1944: „Po mom mišljenju, Ti možeš još uvijek učiniti vrlo mnogo i zadužiti vrlo mnogo naš pokret. Zato je i potrebno da se nađeš što prije u našoj sredini. Jer bi bilo strašno kada bismo morali dolaziti u Zagreb da oslobađamo i Tebe.“ Još uvijek je otvoreno pitanje zašto Krleža nije otišao u partizane kao jedan od najstarijih članova Komunističke partije Jugoslavije, ali i proskribirani u vrijeme njezine „titoizacije“ uoči rata. Desnica je drugi slučaj. Nikada prije rata nije bio eksplicitno politički angažiran, a potječe iz jedne od najuglednijih obitelji dalmatinskih radikala. Otišao je u partizane u ljeto 1944. godine, ostavljajući praktično u Islamu Grčkom na milost i nemilost četnika i ustaša majku, suprugu s četvero male djece te tri sestre. Prema obiteljskoj predaji, trebao je i Desnica ići u Topusko. Treba je provjeriti.