Za Trampa se glasa srcem, za Hilari glavom 1Foto: Medija centar

Hilari je potvrdila da je iskusna političarka, dobro pripremljena, često prevežbana
Predsednički izbori i predsednički sistem u SAD odražavaju se na kampanje i političke procese u drugim delovima sveta i naročito u Evropi.

„Amerikanizacija izbora“ znači da se i kampanja na parlamentarnim izborima završava TV duelom glavnih kandidata za premijera, a „prezidencijalizacija politike“ znači da se nakon izbora premijeri ponašaju kao neposredni izabrani predsednici. Na ovim izborima u Americi kao da se desila obrnuta tendencija i ono što prethodnih godina obeležava politiku u Evropi. To je trend i uspon antipolitičkih i antiestablišment kandidata, sa primesama populizma koji zadobijaju podršku gubitnika globalizacije. U Evropi na desnici to predstavljaju Orban, Kačinjski ili Alternativa za Nemačku, a na levici Cipras, Iglesijas i Korbin.

Donald Tramp i Hilari Klinton simbolizuju podeljenu i polarizovanu Ameriku. Duboki rascep koji deli Ameriku je establišment – antiestablišment. Ovaj rascep odnosi se na Ameriku u celini, ali ova linija podela prisutna je i unutar dve glavne stranke. Tipična predstavnica establišmenta je Hilari Klinton, senatorka iz NJujorka, snažna državna sekretarka u prvom mandatu Baraka Obame, nekada prva dama SAD, predstavnica jedne od tri političke dinastije (uz Kenedijeve i Bušove). U trci za predsedničku nominaciju 2008. bila je početni favorit, ali je izgubila od sadašnjeg predsednika Baraka Obame. Hilari Klinton personifikuje establišment koji Tramp kritikuje. S druge strane Donald Tramp je „ekscentrični milijarder“, njujorški biznismen, šou majstor, nije profesionalni političar, niti je imao javnu funkciju. On je protiv okoštale političke elite. Za njega su oni kojima su dojadili političari. To to su građani koji traže promene. Trampa podržavaju Amerikanci koji su ljuti na državu, vladu i političku elitu. Tramp igra na strah Amerikanaca od islamskog ekstremizma. Publika mu kliče čak i kada potpiruje stereotipe i ksenofobiju. Predvodnik je političke nekorektnosti.

Podelu unutar stranaka ilustruje činjenica da je glavni protivkandidat među demokratama Berni Sanders, takođe antiestablišment kandidat koji je sve do stranačke konvencije bio izrazito kritičan, ne samo prema Hilari, već i prema svemu što ona simbolizuje i predstavlja. S druge strane, među republikancima, većina Trampovih protivkandidata su bili establišment kandidati, senatori i sadašnji ili bivši guverneri.

Glavna razlika između ove dve partije je u tome što su demokrate nakon unutarstranačkih nominacija, tačnije nakon konvencije, ostale jedinstvene i već na konvenciji prevazišle dubok rascep unutar stranke. U Filadelfiji u julu, Hilari su podržali svi najviši funkcioneri od predsednika Obame, potpredsednika Bajdena, Madlen Olbrajt, a dirljiv govor održala je prva dama Mišel Obama. I ono što je najvažnije, glavni unutarstranački protivkandidat Berni Sanders je, uprkos negodovanju i gunđanju svojih pristalica, podržao Hilari Klinton.

S druge strane, republikanci su ostali podeljeni, a Donald Tramp usamljen. NJega nije podržao nijedan od petnaestak republikanskih pretendenata. Čak su se i nakon konvencije neki javno ogradili ili distancirali od njega. Konačno, predsedavajući Predstavničkog doma, republikanac Pol Rajan izjavio je da neće braniti predsedničkog kandidata Donalda Trampa u kampanji, već će se na izborima koncentrisati na zadržavanje republikanske većine u Kongresu. Jedno od tumačenja je da je to poruka i za Hilari Klinton da ako pobedi, neće imati „blanko“ podršku Kongresa. Republikanci, kao stranka, ponašaju se kao da su digli ruke od Bele kuće na ovim izborima.

Hilari Klinton i Donald Tramp i u drugim aspektima predstavljaju dve Amerike. Hilari Klinton važi za hladnu i proračunatu ženu koja je planirano gradila svoju karijeru penjući se stepenicama ka vrhu. Dolazi sa Jejla, odakle je poteklo desetak predsednika. Donald Tramp je čovek biznisa, šou-biznisa i majstor je rijalitija. Ona simbolizuje političko iskustvo, on simbolizuje promene. Ona je „iskusni glas razuma“, on je „snažni populista“. Ona je za legalni abortus, on nije. Ona je za pooštravanje prodaje oružja, on nije. Ona je za „Obamaker“, on nije. Ona je optužena za curenje mejlova, za „stvaranje Islamske države“, za porodičnu fondaciju, za neistinite izjave i promene stavova. On je optužen za „rasističke laži“ o Obami, za seksizam, mačizam, mizoginiju i za utaju poreza. Tramp govori sve što misli, Hilari ne misli sve što govori. Ona je tipični političar, a on antipolitički kandidat. Sve ovo ukazuje da se radi o dva verovatno najnepopularnija kandidata u istoriji dosadašnjih predsedničkih izbora. Oba kandidata imaju urušenu reputaciju i veliki procenat negativnih glasova.

Umesto promocije programa i kulture dijaloga, kampanja se svela na istresanje prljavog veša i još jednom prikazala „politiku kao spektakl“. Kulminacija toga je bila njena optužba da je on „ruska marioneta“ i njegova optužba da je ona „odvratna žena“. Ni Tramp ni Hilari nisu ponudili prava, konkretna i realna rešenja brojnih problema, već su se okrenuli smicalicama, međusobnom ponižavanju i svađama oko manje važnih stvari. Zbog svega navedenog, nije isključeno da će više biti prisutno glasanje „protiv“ nego glasanje „za“. Glasanje za „manje lošeg“ kandidata nije izbor između „dobrog“ i „boljeg“.

Iako je mobilisao ogromno nezadovoljstvo i govorio ono što mnogim ušima godi, Donald Tramp kao antiestablišment kandidat je probio limit takve politike kada je tokom treće TV debate odbio da se izjasni da li će priznati rezultate izbora, rekavši da će javnost držati u neizvesnosti. To nije primereno, niti dopušteno, političkoj kulturi, tradiciji, sistemu vrednosti i poverenju u političke institucije u Americi. To nije bio slučaj čak ni kada je DŽon Kenedi tesno porazio Ričarda Niksona 1960. ni kada je DŽordž Buš 2000. pobedio Ala Gora nakon naknadnog prebrojavanja glasova na Floridi. Buš je postao predsednik a Al Gor je kasnije dobio Nobelovu nagradu. Trampova izjava da možda neće priznati rezultate izbora američke medije je dovela do zaključka da bi time postao prvi kandidat u modernoj istoriji predsedničkih izbora koji nije priznao američke izbore. To je zgranulo deo javnosti koja je na stanovištu da bi to urušilo osnovne principe američke politike, a to je mirna promena vlasti.

Tramp je postigao veći uspeh i efekat u delegitimiziranju establišmenta (institucija u Vašingtonu, vlade, Kongresa, Pentagona i banaka) nego što je uspeo da se nametne kao akter sa jasnom ponudom sprovodljive alternative. Hilari je potvrdila da je iskusna političarka, dobro pripremljena (često prevežbana), koja zna da je politika ozbiljnija stvar nego što je rijaliti šou. Biračima u Americi ostaje dilema da li da se kockaju, ali svesni rizika, ili da glasaju za nešto naizgled pouzdano, ali čime nisu zadovoljni? Ako prevlada glasanje srcem, pobediće Tramp, ako se bude glasalo glavom, veće šanse ima Hilari. Jednom polu unutar podeljene Amerike neminovno sledi razočarenje.

Ako pobedi Hilari Klinton, znači da nije došlo do promena. Ako pobedi Tramp, razočarenje sledi jer neće biti u prilici da realizuje značajan deo izrečenog u kampanji. Stisak ruke Volstrita i Pentagona, kao i ustavna i druga ograničenja, koja uprkos činjenici da se radi o najmoćnijoj funkciji na planeti, čine manevarski prostor američkom predsedniku znatno užim, a odgovornost za postupke znatno većim nego u kampanji.

* Autor je profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu. Tekst je izlaganje na Desetom regionalnom seminaru politikologa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari