The Beatles

BBC

Početkom 1964. godine, dok se pomama za Bitlsima širila svetom, novinski naslovi najavili su da će kasnije tokom godine Bitlsi otputovati u Južnu Ameriku.

Milioni su s nestrpljenjem iščekivali njihov dolazak – i u julu, kad su četvorica mladih kosijanera sleteli na aerodrom u Buenos Airesu, izgledalo je da će se njihovi tinejdžerski snovi ostvariti.

Bitlsi u tom trenutku nisu bili ni blizu Argentine. Slavna britanska grupa – koja se raspala ovog meseca pre 50 godina – bila je kod kuće u Londonu, na retkom odmoru između koncerata i snimanja.

Ali sa njihovim znanjem ili bez njega, četiri mladića sa Floride po imenu Tom, Vik, Bil i Dejv zauzeli su njihovo mesto.

Došlo je do stravične zabune.

Pre toga kafanski bend po imenu The Ardells, kvartet je sada bio poznat kao „Američki Bitlsi“ ili ponekad samo skraćeno „Bitlsi“.

„Kad su Bitlsi postali slavni“, priseća se njihov menadžer Bob Jori u dokumentarcu u režiji Fernanda Pereza iz 2017. godine Dan kada su Bitlsi stigli u Argentinu, „rekao sam: ‘Znate šta? Oni su engleski Bitlsi. Ja ću da izmislim novu grupu…'“

„Našao sam četvoricu momaka i rekao im: ‘Slušajte. Pustite kosu i zvaćemo vas ‘Američki Bitlsi’.'“

Oni su spremno poslušali.

„Nosili smo iste frizure, oblačili se isto, nosili odela. Bilo je prilično dobro“, kaže preko telefona gitarista Bil Ande za BBC Kulturu.

Istovremeno vic i pravovremeno otimanje para, promena imidža grupe donela joj je ogromnu publiku i svežu pažnju promotera kod kuće.

Rudi Duklos ih je zapazio u jednom klubu u Majamiju. On je iz Argentine, objasnio je, i rado bi im organizovao turneju po Južnoj Americi.

A opet, kad je prodavao grupu promoterima i prostorima, Duklos je propustio da pomene detalj da se zovu „Američki Bitlsi“.

Predstavio ih je kao pravi bend. Ugovori su potpisani, novinari pripremljeni, a tinejdžeri su s nestrpljenjem iščekivali njihov dolazak. Stizali su Bitlsi.

Karlos Santino je 1964. godine bio dete.

„Sećam se dobro trenutka kad je najavljeno da će Bitlsi doći u Argentinu zbog moje rođake“, priseća se Santino u Perezovom dokumentarcu.

„Ona je naprosto odlepila.“

U Peruu, članci u La Kroniki i La Prensi objavili su da će „slavni Bitlsi doći u maju“ i da „Kanal 4 finalizuje ugovor“.

Duklos je uskoro uspeo da izmuva da bend nastupi na argentinskoj televiziji.

„Radio sam u video sobi i nismo mogli da verujemo da će Bitlsi doći ovamo. Alehandro Romej [medijski mogul]… tvrdio je da je uspeo da zaključi fantastičan sporazum“, prisetio se Roberto Monfort, onomad zaposlen na Kanalu 9.

„Između ozlojeđenosti i smeha“

Konkurencija za Američke Bitlse bila je zapravo toliko jaka da su ih i Kanal 13 i Kanal 9 u Argentini zakazali za isto veče, pa je po dolasku benda na aerodrom u Buenos Airesu organizovana medijacija.

Iako je Kanal 9 imao prednost putem obavezujućeg ugovora, bliski odnosi Kanala 13 sa lokalnim vlastima uskoro su im obezbedili pobedu.

Ali ne zadugo. Alehandro Romej, zalizani predsednik Kanala 9, nije imao strpljenja da se zamajava takvim detaljima.

Pozvao je Karadađijana, zvezdu tadašnje rvačke emisije zvane Titani u ringu, i zamolio ga da povede svoje „teškaše“ radi neortodoksnog rešenja.

„Izbacivači su prišli petorici momaka i praktično ih prebacili preko ramena“, objasnio je Romej u intervjuu iz 1998. godine za Zoo TV.

„Svi su ih jurili; policija, ljudi sa Kanala 13, sudija“, dodao je Romej.

„U četvrti Palermo u Buenos Airesu već sam imao spreman kamion i sve ostalo. Stigli smo tamo, prebacili se u hotel u predgrađu San Telmo za koji niko nije znao i zaključali ih.“

Više od 50 godina kasnije, međutim, detalji umeju da postanu pomalo magloviti. Uprkos čitavoj glatkoći Romejove „otmice“, čini se da je Kanal 13 privremeno ipak uspeo da preotme nazad bar jednog člana benda.

Bil Ande za BBC Kulturu kaže: „Kad smo izašli iz aviona, odveli su nas pravo u TV stanicu“, gde je „našeg bubnjara kidnapovala druga stanica i morali su da se pomuče da bi ga vratili.“

Ukoliko zanemarimo „otmice“ itelevizijske rvače, bend je uskoro uspeo da stigne do Kanala 9 u jednom komadu.

Oni su bili glavni gosti u emisiji koja se zvala „Festival smeha“ i uzbuđena grupa razrogačenih tinejdžera uredno je ispunjavala publiku.

Američki Bitlsi čekali su iza kamere, sa zapetim gitarama i palicama, dok je voditelj držao uvodno slovo.

Rođaka Karlosa Santosa ponovo je „odlepila“.

A onda se kamera okrenula ka bendu.

„Kad je videla da nije Pol Makartni taj koji izlazi iza zavese, udarila je u neutešni plač“, ispričao je.

Roberto Monfort, zaposleni na Kanalu 9 koji je bio šokiran prvobitnom najavom dolaska benda, priseća se da je ubrzo nastupilo razočaranje.

„Kad su počeli da nastupaju uživo u programu, da – ljudi su shvatili da oni nisu pravi već lažni Bitlsi.“

„Između ozlojeđenosti i smeha“ opisao je on reakciju te noći.

„Bilo je nekih koji su se zabavljali. Ali ostali su očekivali prave Bitlse i osećali su se prevarenim.“

„Ne, ljudi su poludeli! Primili su se!“, tvrdio je gazda Romej u intervjuu za Zoo TV.

Da sve bude čudnije, sam Romej najednom se predomislio pre nego što je počelo emitovanje emisije.

„Ne želim da učestvujem u ovom laganju ljudi. Uzeću avion i otići ću u odmaralište Punta del Este“, priseća se Romej kako je poručio osoblju.

„Ne želim da znam šta se dalje dešava.“

Istovremeno, njegova novootkrivena savest nije ga sprečila da se hvali zaslugama.

„Imali smo sa Bitlsima gledanost od 63 poena. Mislim da je to najveći rezultat u istoriji kanala.“

Odmazda kontrakulture

Čitava zemlja bila je prevarena. Ali iako su u nastupu na Kanalu 9 uspeli da izbegnu otvorenu agresiju, kasniji koncerti Američkih Bitlsa bili su sasvim druga priča.

„Sećam se da ste na nekim fudbalskim stadionima imali nekolicinu ljudi iz publike koji su bacali novčiće“, kaže Bob, menadžer benda.

„Uglavnom se svima veoma dopala naša muzika i ono što smo radili. Bio je to uglavnom samo određeni tip ljudi – ljubomorni momci, znate“, priseća se Bil.

„Nekad su bacali novčiće. Možda čak i kamenje. Izveli bismo koncert i morali bismo brzo da zbrišemo odatle!“

Južnoamerička štampa bila je manje popustljiva.

„Imaju kosu u glasnim žicama. Pevaju loše, ali zato glume još gore“, glasio je jedan naslov.

„Američki Bitlsi su pokazali da je sav njihov talenat u njihovoj kosi!“, vrištao je drugi.

Kronika je nazvala turneju „farsom mnogo većom od njihove osporene muževnosti“ i posvetio kolumne čitavog meseca napadima na njih.

Američki Bitlsi bili su „nemelodični“, „zavijajući stihoklepci“ i uporedili su ih sa los pelukones, konzervativcima u perikama u Čileu 19. veka.

A što se tiče njihovog pevanja, novinari su otvoreno tvrdili: „Užasni su.“

Kritike državnih medija bile su toliko žestoka da se do kraja 1964. gpdine bend isto toliko pojavljivao u medijima kao i sami Bitlsi

Reakcija štampe nije se ticala samo muzike, međutim, i vrlo je verovatno odslikavala problematičnu političku situaciju na kontinentu.

Argentina i Brazil posebno imali su na vlasti desničarsku huntu rešenu da uspostavi potpunu kontrolu.

Svi aspekti javnog života – od muzike preko politike do obrazovanja – bili su pročišćavani i nadgledani zbog liberalnih uticaja.

Radio Sloboda iz Buenos Airesa zabranila je muziku Američkih Bitlsa zato što je „seksualno dvosmislena“ – kako je to opisala Administrativna komisija, orvelovski državni organ koji je regulisao štampu.

Kritika državnih medija bila je zapravo toliko žestoka da se do kraja 1964. godine bend isto toliko pojavljivao u medijima kao i sami Bitlsi.

U Španiji – takođe zahvaćenoj fašizmom, pod Frankom – Američki Bitlsi su čak poslužili kao žrtveni jarci za ispad lažne državne propagande.

Pueblo, konzervativni list, pisao je uspaljeno o pomahnitalom izlivu vandalizma posle nastupa benda u Madridu, sa masama mladih koje je navodno muzika navela na izopačeno nasilje.

A opet se njihov glavni gitarista ne seća da se desilo bilo šta slično.

Tenzije su se samo pojačavale. Za svaku pesmu koja je bila cenzurisana, kontrakultura je proporcionalno rasla tu pred nosevima autokrata.

I budući da pravi bend nikad nije došao, za novu generaciju dugokosih mladih Američki Bitlsi imaće neobično moćan značaj.

Oni su inspirisali konkurente da naprave vlastite bendove lažnih Bitlsa.

Jedna argentinska grupa, Los Buhos, završila je toga leta u vestima.

Imena koje se prevodi kao „Sove“, članove grupe su činili parodični Huan, Justi, Horhe i Rango, i oni su za časopis Antena tvrdili da su „više Bitlsi od Američkih Bitlsa“.

Još važnije, televizijski nastup u Urugvaju inspirisao je nastanak istinski bitnog benda za čitavu naciju.

Predvođeni frontmenom Hjuom Fatorusom, Los Shakers bili su preteče kasnije „urugvajske invazije“ u Argentini, pokreta koji je pomogao rađanje revolucionarne rok nasional muzičke scene u zemlji.

„Prvi put kad smo videli dugokose momke kako sviraju bili su Američki Bitsli na televiziji“, rekao je Fatoruso 1993. godine u intervjuu za časopis Pagina.

„Nedelju dana nakon što smo ih gledali, stigla je vest u Montevideo da postoji jedna takva grupa u Engleskoj i da žene lude a gradovi se zaustavljaju kad se priča o njima na radiju.“

Kao i hiljade drugih, Fatoruso i njegova braća uskoro su u bioskopu gledali Noć posle napornog dana i njihovi životi su zauvek bili izmenjeni.

Part of a performance by The Beatles on Top of the Pops in 1966 (This video has no sound)
The British Broadcasting Corporation

„Podvala sa diskutabilnom koristi“

I do dana današnjeg, Bitlsi su snažno opčinili Latinsku Ameriku, sa posećenošću sadržaja u vezi sa Bitslima na Jutjubu koja je jednako visoka u Argentini, Meksiku i Urugvaju kao i u Velikoj Britaniji.

Zapitaćete se, onda zašto pravi Bitlsi nikad nisu nastupali na ovom kontinentu.

Pored toga što je to mesto na kom se nalaze neki od njihovih najvatrenijih fanova, ispad Američkih Bitlsa u Latinskoj Americi stvorio je jasan imperativ da se raščisti ova konfuzija.

Mašinerija Bitlsa već je ionako napravila krupne korake u tom smeru.

Etiketa je izdala hitno saopštenje u kom je potvrdila lažnost Američkih Bitlsa; suveniri su se promenili tako da istaknu njihovu engleske korene; znakovi, filmski plakati i omoti albuma takođe su bili doterani.

A ako može da se zaradi i gomila novca, zašto prosto ne otići?

Jednom rečju: zbog siromaštva.

Južna Amerika je 1964. godine činila samo delić tržišta koje su činili SAD, Australija i Evropa.

Peru, jedna od usputnih stanica za Američke Bitlse, imao je ekonomiju veličine Velike Britanije posle Prvog svetskog rata.

Prosečan Brazilac imao je godišnje prihode 13 puta manje od prosečnog Amerikanca.

Prostori, promoteri i agenti prosto nisu mogli da priušte honorare Bitlsa, a rezultat je bila rupa na tržištu koju su Američki Bitlsi bili više nego spremni da popune.

Američki Bitlsi nije, međutim, samo priča o siromaštvu.

To je i priča o prevari.

Bio je to bend koji nastao sa šaljivim – mada i pomalo prevarantskim – ambicijama, samo da bi bio uvučen u podvalu sa diskutabilnom koristi.

Ali kakve god bile lekcije Američkih Bitlsa, jedno je sigurno: bili su luckasti rokenrol bend koji je mnogo rizikovao.

I jednom kad je turneja okončana, prisustvo „američkog“ i „Bitlsi“ u njihovom imenu predstavljalo je veliki izazov za bilo kakvo emitovanje na radiju.

Didžejevima su prioritet bile britanske grupe, a eksplicitni parodijski elemenat otežao je da budu shvaćeni kao ozbiljni muzičari koji snimaju ploče.

Ponovo su promenili ime u Razor’s Edge i 1966. godine snimili singl za Pow! Records.

Uspeh ih je, međutim, zaobišao, a bend će se do kraja decenije raspasti.

Posle skorašnje smrti Toma Kondre i Dejva Hijeronimusa, bubnjara i ritam gitariste benda, ostalo je na Bilu Andeu, Viku Greju i njihovom menadžeru Bobu Joriju da sačuvaju njihovo nasleđe.

Ali za hiljade sada ostarelih Bitlmanijakosa iz Latinske Amerike, Američki Bitlsi imaće trajno – i nesumnjivo bizarno – mesto u njihovim srcima.


Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na bbcnasrpskom@bbc.co.uk

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari