Adil Zulfikarpašić

Rastužila me vijest o smrti Adila Zulfikarpašića. Bili smo drugovi i prijatelji, a iznad svega sugovornici. Stoga ovu kolumnu posvećujem njemu. Pa ipak, neću pisati o mjestu i ulozi Adila Zulfikarpašića u savremenoj bosanskohercegovačkoj povijesti, njegovoj liberalnoj političkoj doktrini i konceptu bošnjaštva, budući sam o svim tim i mnogim drugima temama koje su ga okruživale, doticale i definirale već ranije pisao.
Prvi kontakt s Zulfikarpašićem imao sam tokom rata, bila je to zima 1994. godine… Tako je počelo naše intelektualno i životno prijateljstvo. Kroz česta druženja u Švicarskoj i kasnije u zemlji otkrio sam Zulfikarpašića prije svega kao intelektualca, avanturistu duha, otvorenu i optimističnu ličnost, čovjeka s velikom vizijom i posebnom energijom. I pored toga je bio čovjek koga životna sudbina nije bila namijenila za udobnu i sigurnu građansku akademsku karijeru, a za što je imao i predispozicije i afinitete, već ga je po principu kondenziranja vremena i mogućnosti multiplicirala u različitim ulogama. Kao čovjek izuzetne financijske karijere u domicilnoj evropskoj novčanoj postojbini kakva je Švicarska, on je svu svoju energiju posvetio ne zarađivanju para – kojih je na kraju ipak dosta i zaradio – već promicanju bošnjačkih i bosanskih interesa u širim evropskim političkim, znanstvenim i umjetničkim krugovima. On politiku nije koristio za lično bogaćenje već je lično bogatstvo, politički kapital i društveni prestiž od ranih šezdesetih godina s pokretanjem časopisa „Bosanski pogled“ stavio u službu svoje domovine. Tu treba odmah reći najmanje dvoje. Zulfikarpašić je kao nesporni predvodnik bošnjačke antikomunističke političke emigracije bio ličnost evropskih političkih kapaciteta. Družio se i prijateljevao s predsjednicima političkih partija, premijerima država, parlamentarnim poslanicima, ambasadorima, članovima kraljevskih porodica, predsjednicima banaka, jednom riječju s pripadnicima gornjih slojeva evropskog društva. Znao je šta u politici znači lično prijateljstvo i često je isticao koliko to savremenim bošnjačkim političarima nedostaje. I u svojim poznim godinama on je Bošnjački institut u Sarajevu učinio mjestom najviših bošnjačkih susreta, ali i više od toga, mjestom gdje je rado viđen gost bio svaki inostrani visoki politički dužnosnik. Bio je čovjek od visokog respekta i povjerenja brojnih inozemnih zvaničnika u našoj zemlji.
Druga stvar koju valja istaći tiče se karaktera Bosne i Jugoslavije za koju se on u emigraciji zalagao. Budući da je bio potpuno prožet idejom liberalizma, on se s političkim istomišljenicima iz drugih ex-jugoslovenskih nacija zalagao za demokratski uređenu zemlju. Vjerovao je u mogućnost demokratske transformacije zemlje na principu saveza samostalnih i suverenih republika. U tom svjetlu je potrebno gledati i njegov pokušaj sklapanja i provedbe tzv. istorijskog sporazuma sa Srbima 1991. godine. Koncept demokratske transformacije komunističke Jugoslavije nije uspio, prednost su zadobile ekstremno nacionalističke snage protiv kojih se u emigraciji cijelo vrijeme politički borio, i taj izostanak mirovnih rješenja ostavio je traga na njegov politički angažman nakon povratka u zemlju. On je iskreno bio pobornik politike mira, vjerovao je u mogućnost i dosege ljudske riječi, politički konsenzus, a ne nasilje, bilo je za njega jedino sredstvo rješavanja spornih pitanja.