Ipak, moramo priznati sa ove vremenske distance da su one sirene u 15. 05. časova, povodom 4. maja kad je 1980. godine umro Josip Broz Tito, bile lakše svarljive, čak i simpatične, u odnosu na one simboličke sirene koje smo 24. marta ove godine slušali povodom obeležavanja deset godina od početka bombardovanja Srbije od strane NATO-a.

Jer, da se, ma koliko danas nekome to zvučalo opskurno, nastavilo nekom vrstom Titovog puta, šteta bi sigurno bila manja. Tu, naravno, ne mislimo na ideološke crkotine i većelaborirane, strukturalne greške realsocijalizma u koji je spadao i titoizam kao revizionistički odgovor na sovjetizaciju. Mislimo, pre svega, na pragmatizam, pa i uslovnu modernost i kosmopolitizaciju, na razumevanje međunarodnih okolnosti i veštinu održavanja mira u multietničkoj zajednici, i to veštinu visokih nerepresivnih dometa za jedan, u suštini, nedemokratski sistem partijske i lične vlasti.

Posle svega, „tajna“ Titove Jugoslavije ostaje izgleda u njenoj „unikatnosti“, jer takva država, takav lider, i takva međunarodna konstelacija teško da će se, čak i u kontekstu cikličnosti istorije, ikada više ponoviti. Kad se istutnjala glavna satanizacija, uz nastavak ove hronične, tinjajuće, po paradoksalnoj inerciji antikomunizma bez pravih komunista, činjenica je da je Titova harizma preživela i da egzistira u nekoliko pravaca; postmodernom, marketinškom (brendiranom), pukom nostalgičarskom, kulturološkom i (para)političkom – u rasponu od racionalne i i diferencirane kontekstualizacije do konspiroloških i ideoloških „sinteza“. Izložba „Efekat Tito“ (Muzej „25. maj“ od 14. marta do 1. maja), postavila je tezu o harizmi J. B. Tita kao njegovoj političkoj legitimaciji, i predstavlja dragocen ikonografski doprinos političkom i kulturološkom čitanju, kako jedne lične vlasti tako i njene socijalno-ideološke refleksije.

Tito je obeležio epohu, ali je bio i njen zarobljenik. Mogao se menjati samo u koordinatama te epohe; od staljiniste do „liberalnog“ diktatora. Pri čemu je antifašizam neupitan, i bitan deo ugleda i vođe i zemlje. I to regiona (države), koji je možda samo u to vreme bio istinski suveren. Da li je Tito bio antisrbin? Uprkos „klasnom genocidu“, Draži, srpskim „liberalima“, ili Ustavu iz 1974, pre bi se reklo da je bio na oprezu od srpske pretorijanske tradicije, a da je Srbiju „nivelisao“ do nivoa drugih, da bi naglasio svoju arbitrarnu poziciju. Ako je zauzdavao Srbiju, bar je svojim vernim prekodrinskim Srbima dao jake poluge egzekutivne vlasti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari