Farbanje Dejtona

Hudu sudbinu Bosne u svojim rukama drže i dalje njeni nacionalni dušebrižnici, eufemistički nazivani i vođama (svojih) naroda. Tako su u Mostaru zasjeli Sulejman Tihić i Dragan Čović da ćaskaju o ustavnom uređenju. Ponovili su sve što je poznato, a za zemlju, državu i njene građane neveselo. Esdeaov vođa je za potpuno nejasan stav ustavnih promjena naglašen ovako: „Aprilski paket možemo usvojiti sa predznakom plus ili minus!?“ Čović je ponovio hrvatsku opredijeljenost za „tri razine vlasti“, koja se narodski dade prevesti kao – tri entiteta.
Ništa čudno. Reklo bi se ni ništa novo. Proteklih je dana javnost saznala da se predlaže podjela Tuzle na srpsku i bošnjačku općinu. A dogodila bi se, naravski, i hrvatska – općina Soli. Ono što nije prošlo 1992, ponajviše zahvaljujući onima koje je predvodio Selim Bešlagić, kojega su, ne slučajno ni za babino zdravlje, optužili za ratni zločin. Jer je branio jednu Tuzlu. I to onu bosansku.
Hajde što samozvane „nacionalne vođe“ ne fermaju ni svoje sunarodnike iz drugih partija, kad već mrze i čuti riječ građansko, ali što su tvrdi i na riječi, recimo, jednoga Meklhejnija, američkog ambasadora, koji potvrdi da jedina svjetska velesila stoji iza (jedinstvene) BIH. Slično je najavio i novi visoki predstavnik Miroslav Lajčak. Pa se dao na put, sretati se s izabranim dužnosnicima po entitetima i nešto malo državi. Da čuje, kaže, njihovo mišljenje. Nakon što je završio posjet (!?) Banjoj Luci, kazao je kako konfrontacije ovu zemlju vode u daljnu izolaciju, te da je kompromis znak zrelosti, a ne izdaje. Kompromis oko čega? Farbanja Dejtona? Pa svi su se složili da ne valja. Ustava?
Eto, Lajčak se izjasnio. Tu je da pomogne „kada i kako može“. Na domaćinima je da se dogovore. Što bi neku noć kazao Muhamed Filipović dojučerašnjem predsjedatelju Nebojši Radmanoviću: u nas su se domaćini uvijek lahko dogovarali za obostranu (trostranu) korist, na vama je da počnete se brinuti, umjesto nacional-prošlim temama, onome običnom što zanima svijet, narod, građanina.
Hoće se reći, namjesto „nacionalno-bratskih“ upinjanja u podjeli i ovako male zemlje, njeni bi političari, konačno morali čuti i Senekine riječi i gospodariti „dobrima čitavoga svijeta jednako časno kao da pripadaju strancu, jednako brižno kao da su tvoja vlastita, jednako savjesno kao da pripadaju državi“!