Kada je sistem duboko bolestan, uglavnom stradaju najnemoćniji i najranjiviji: Lični stav sociološkinje Dragane Rašić 1foto Aleksandar Roknić Danas

U tradicinalno postavljenom društvu, ženi pripadaju dve opozitne forme ponašanja i življenja. Ili je viđena kao žrtva, paćenica ili nesrećnica ili, pak, kao zlica, opasnica i manipulatorka. Razlika je samo u tome što ove prve imaju manje hrabrosti da žive po svojim sopstvenim uverenjima i pravilima jer su vaspitanje i društvene norme uradile svoje.

Tako je baka, tako su tetka i mama. Tako ću i ja! Jer, tako treba! Po merilima društva, one su posvećene majke i supruge, sa svojim potrebama uvek na začelju porodice, bar po proceni sredine; i društvo se njima i ne bavi u većoj meri, osim što im nalepi tu etiketu „jadnica“ i pređe površno preko njihovih života u stilu: „Žalosno, mogla je više!“

Ako ste za trenutak pomislili da je ovim drugima nešto lakša situacija… Verujte, nije! Jer one su nemajke, sebičnjakinje koje jure karijere i koje ti „nemoćni partneri“ nisu uspeli da vaspitaju na vreme. Jer, šta je tebi bitnije od porodice i kako to misliš da javno govoriš ili da si u klubu do dva izjutra.

To, prosto, nije način života koji priliči jednoj majci, supruzi, profesorki, doktorki, prodavačici, čistačici ili šta god da ste! Pobogu, žensko si! A to što si žensko stavlja te u situaciju u kojoj, očigledno, nema dobrog mesta. Ako pitate bilo koju „prosečnu“ ženu na ulici reći će vam da je bar u nekom trenutku svog života bila olako shvaćena, omalovažena, izmanipulisana ili pod naletom nasilja samo zato što je žena.

Makar i to da je na ulici doživela nepristojno dobacivanje! Svaka! Ako ne verujete, probajte! Pitajte!

Baš zato što nema dobrog mesta za žene, svako društvo, svaki sistem treba da podigne svoje kapacitete i da kroz svoje mehanizme, a posebno kroz institucije, osnaži svaku od nas. Više nego ikada, upravo u našem društvu i društvima sličnim nama. Jer koliko god nas ubeđivali vlastodršci i oni na čelu države, mi ne živimo u demokratskom društvu već društvu koje je duboko bolesno.

Nama je hitno potrebna dijagnoza, a onda i plan terapije kako bi smo mogli da se izlečimo. Kada kažem izlečimo, prvenstveno mislim da izlečimo institucije jer one više nisu u stanju da sačuvaju ni puki život, a kamo li da tom životu garantuju neki kvalitet. Nikome! Ženama posebno!

Ako razmišljate zašto smo svrstane u ranjive iliti vunerabilne grupe, treba da imate u vidu da su dve trećine krivičnih dela iz domena porodičnog nasilja i da je za deset godina u porodičnom nasilju stradalo 300 žena. Trista! Trista majki, sestara, ćerki, unuka, tetaka, komšinica… I nemojte ni da pomislite da se nasilje događa u „tamo nekim primitivnim sredinama“, nekim tamo „slabim ženama“ jer će vas događaji od 3. i 4. maja vratiti u realnost. Da li drugačije reagujemo prema nasilju u manje razvijenim sredinama ili u različitim socijalnim grupama, sasvim sigurno je da da… Nažalost.

Sebe smatram izuzetno pismenom i jakom ženom, porodičnom, emotivnom i posvećenom… Ne mogu baš jasno da utvrdim kada „jadnica“ prelazi u „zlicu“, a kada je situacija obratna.

Svoju najveću životnu traumu vučem iz peroda srednje škole kada sam doživela vrlo neprijatno iskustvo od strane muškarca koji je imao ozbiljnu duševnu bolest i koga su roditelji lečili u Beogradu, privatno… Jer nisu želeli da se o dijagnozi njihovog sina sazna u malom mestu – da se ne etiketira, što je potpuno razumljivo jer ni potrebe takvih ljudi nismo u stanju da razumemo, a i lakše je okrenuti glavu…
Ipak, nikome nije palo na pamet da će za jednu devojčicu susret sa njim biti celoživotna trauma.

Iz sličnih razloga moja je porodica odustala od prijave, on je privremeno poslat u bolnicu i tu je stavljena tačka. Na događaj, ne na strah, sećanje i osećaj… Zavet ćutanja! Baš taj osećaj bespimoćnosti stvorio je u meni bunt i otpor, napravio nekog ko se otvoreno bori protiv svega što ugnjetava i tišti, predavanjima protiv nasilja u školi u kojoj radim i govorima protiv onih koji koriste funkcije samo za svoje interese, kroz politiku.

Ali nismo sve u stanju da svoje uloge nosimo hrabro, bez obzira na sve…. Mnogima od nas potrebna je pomoć, podrška, solidarnost i pre svega, stabilna država i institucije koje će obavljati posao i raditi u interesu ljudi.

Koje će prevenirati, predvideti, koje će imati plan i strategiju, koje će stvarati partnere, a ne neprijatelje, koje će biti tu kada je najpotrebnije, koje će reagovati u skladu sa zakonom, a ne partijskom knjižicom. Događaji iz bliske prošlosti uče da, kada sistem ne funkcioniše, kada je duboko bolestan, uglavnom stradaju najnemoćniji i najneviniji.. Najranjiviji.

Sa velikom nadom da ćemo u jednom momentu ozdraviti….

Autorka je sociološkinja

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari