Kako sam pobedio koronu 1Foto: Twitter

Imam 28 godina i nakon 19 dana lavovske borbe i dva pozitivna testa pobedio sam korona virus.

Moje tegobe počele su u vidu povišene telesne temperature koja se kretala od 37,2 do 37,8, malaksalost, gubitak apetita, gubitak čula mirisa, ukusa, nesnosne mučnine, dijareja, kašalj i otežano disanje.

U kovid ambulantu u Domu zdravlja Kuršumlija javio sam se 27. juna, odmah sam pregledan i odrađena mi je sva neophodna dijagnostika.

Pošto imam probleme sa alergijama i slabijim imunitetom, mislio sam da je reč o tome, međutim, već od 28. juna moje stanje kreće da se pogoršava.

Bio sam vezan za krevet u smislu da samo spavam, uopšte ne ustajem, u polukomatičnom stanju, ništa ne jedem, ne pijem, imam temperaturu i nesnosne mučnine i preznojavanje. Sva hrana mi se gadila i ništa nisam mogao jesti.

Borite se svake sekunde za vazduh kao da se penjete na vrh Himalaja, a bolovi u grudima i peckanje uz sve navedene simptome postajali su sve jači.

Od nesnosnih bolova u stomaku uz mučnine, nagon na povraćanje i preznojavanje tokom noći ležao sam na patosu sobe, a ekipa Hitne medicinske pomoći Doma zdravlja Kuršumlija dolazila je da mi da injekciju diklofena, međutim ništa nije moglo da ublaži nesnosne mučnine.

U ponedeljak, 29. juna, u kovid ambulanti Doma zdravlja u Kuršumliji uzet mi je PCR test, i ako sam bio u lošem stanju toliko da nisam mogao da stojim na nogama, nisam ni slutio da će mi test biti pozitivan.

Prvog jula po podne javljeno mi je da je test pozitivan.

Za mene kao mladu osobu to je u prvom momentu bio veliki šok, neverica, i život se od tog momenta menja za 360 stepeni.

Od tog trenutka svake sekunde kreće borba za život. Lavovska borba sa nečim što je nepoznato.

Naterao sam se da mislim pozitivno. Panika nema smisla. U tome su mi kao i kasnije tokom lečenja pomogli pravi i iskreni prijatelji, jer u ovakvim situacijama vidite ko vam je pravi prijatelj i oni budu od velikog značaja.

Već drugog jula nakon ponovnog trećeg po redu pregleda u kovid ambulanti u Domu zdravlja u Kuršumliji, nakon urađene laboratorije usled pogoršanja stanja hitno sam prebačen i hospitalizovan u Opštu bolnicu „Dr Aleksa Savić“ u Prokuplju koja je kovid centar za Toplički okrug.

Tu sam na lečenju proveo sedam dana.

Sedam dugih dana i noći lavovske borbe za svaki dah, od bolova koje sam imao previjao sam se na podu bolničke sobe tražeći pozu u kojoj mi je makar malo lakše, ali nijednog trenutka kao ni pre toga u životu nisam pomišljao da odustanem, već samo da pobedim!

Prvih nekoliko dana u bolnici bio sam u lošem stanju. Samo sam spavao, a mučnine su bile nesnosne, borba za dah svake sekunde, podmukli bol u grudima u vidu peckanja, kašljucanje, dijareja, uz izgubljeno čulo mirisa i ukusa. Na odeljenju je bilo više mlađih nego starijih osoba.

Tokom noći koje su bile dodatno teže čulo bi se kako se osobe prikačene na kiseonik bore za život, za vazduh, dok sestre i tehničari usred noći pod punom opremom neumorno iscrpljeni trče bolničkim hodnikom i vuku teške boce sa kiseonikom do pacijenata.

Posebno me je dirnulo to što su dve sobe na odeljenju bile ostavljene za medicinske radnike koji pružaju svoj maksimum u ovoj borbi, koji se maksimalno trude i zalažu oko svakog pacijenta.

Od silne opreme koju neumorno nose medicinski radnici mogao sam da im vidim samo oči, brižne oči, i da im čujem glas. Oni su mi ulivali nadu.

Pored hrabrih lekara i medicinskih radnika, na mene je utisak ostavila i servirka u bolnici koja bi mi uvek dolila više hrane jer sam godište njene dece, i „moraš jesti da se oporaviš“. Znate oni su svi jedan veliki tim, koji spasava naše život, tim koji radi po 12 sati.

Tim koji kod kuće čeka porodica, deca, rizikuju svoje živote zarad pacijenata, oni su HEROJI, nažalost toga nije svestan onaj ko na svojoj koži ne oseti i ne vidi kako im dok stoje pored mog kreveta i priključuju mi infuziju kaplje znoj, a isto se dešavalo i sa lekarima u kovid ambulanti u Kuršumliji, kao i na viziti u prokupačkoj bolnici, dok pregledaju curi im znoj iz opreme. HEROJI NAŠI.

Lekari i medicinsko osoblje rade danonoćno uz punu opremu, a testova ima dovoljno, međutim odgovornosti ljudi ne i to mi je žao jer je ovo najgore iskustvo u mom životu i ne bih to poželeo nikome, zato apelujem na poštovanje prepisanih mera struke i nadležnih organa kako ne biste završili u bolnici i borili se za vazduh i život kao što sam ja.

Nakon 19 dana lavovske borbe sada sam negativan, korona je pobeđena, ali borba se nastavlja jer sada nakon najmanjeg napora u kući osetim zamor i gubitak daha, a često i peckanje u grudima, od strane lekara mi je rečeno da je za oporavak organizma potrebno najmanje mesec dana.

Želeo bih ovim putem da se zahvalim svim divnim lekarima, medicinskim radnicima, ali i mojim pravim prijateljima koji su uz mene – sami će se pronaći.

U mom slučaju rukovanja, grljenja i ljubljenja nije bilo, pa je najverovatnije reč o udahu.

Autor je aktivista za ljudska prava iz Kuršumlije

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari