Kome služe NVO u regionu?

Od početka rata do danas razne protuve i barabe na ovim prostorima pod plaštom humanitarnog rada i navodne pomoći žrtvama rata stekli su čitave imperije, a samo manji broj kriminalinh radnji i zloupotreba koje su činili je otkriven i sankcionisan. Njihova misija pljačke i otimanja svega onog što je bilo namijenjeno postradalim i uništenim ljudima, beskučnicima, bolesnim i izbezumljenim svakako ne bi bila moguća da sa druge strane nisu stajali donatori spremni da zatvore oči pred tim sramnim namjerama i radnjama očekujući po sistemu ja tebi- ti meni vlastiti dio velikog deviznog kolača. I igra je trajala decenijama. Trošena su ogromna sredstva, nažalost i vrijeme na navodne projekte pomoći žrtvama rata koje nije bilo nigdje osim u lažiranim izvještajima koje su „izvođači radova’’ slali jaranima-finansijerima.

Radi lakše komunikacije „veliki’’ donatori su odabrali nakoliko velikih NVO koje su imale „stručne kadrove’’ za organizovanje konferencija, okruglih stolova, edukacija, prekvalifikacija, seminara i slično i davanje raznih savjeta i pravnih usluga.

Malim NVO ili udruženjima koja su okupljala žrtve rata nije bio dozvoljen pristup ni donatorima ni navedenim skupovima da ne bi remetili idiličnu amtosferu i postavljali neugodna pitanja tipa „ko troši naše pare’’. Država se krila iza rada NVO namjerno ih puštajući da rade dio njenog posla za koji ona nije imala ni previše interesa a ni vremena.

Autoru ovog teksta, novinar nezavisnih banjalučkih novina Slaviša Sabljić rekao je davne 2000. godine, da je u BiH po raznim osnovama od početka rata ušlo preko 163. 000.000.000 dolara, i da, ako se izuzmu plate civilno-vojno-policijskih snaga međunarodne zajednice koja radi na implementaciji mira u BiH a koje iznose oko 100.000.000.000 dolara ostaje pitanje ko je i na kakav način „spiskao’’ ostalih 63.000.000.000 dolara. Svakako da je bilo obnove porušenog stambenog fonda ali je dosta sredstava po mišljenju mnogih završilo u nepoznatom pravcu.

U Srbiju je po nekim procjenama za demokratizaciju zemlje od 1992. do danas ušlo preko tri milijarde dolara. Pravo pitanje nije samo zašto je ova zemlja i dalje nedemokratska, kriminalizovana i prepuna korupcije i ista kao u doba Miloševićeve vlasti, već ko je prigrabio i kontrolisao donirana sredstva, kako su ona trošena i koliko ih je završilo u privatnim džepovima.

I najvažnije, nije li nekome i bio cilj da rezultata ne bude, već da reprodukovanje krize i propadanje srpskog društva uvijek stvara novu potrebu za „provjerenim spasiocima’’ koji su žrtvama uvijek davali lažnu nadu u bolje sutra dijeleći im „besplatne’’ savjete i pravne usluge a donatorima na ime tih usluga ispostavljali astronomske račune, koje su ovi sa zadovoljstvom plaćali.

Pljuvanje po Slobodanu Miloševiću, koji je bez sumnje najveći krivac za sukobe na Balkanu, ali koji je u A. Izetbegoviću i F. Tuđmanu imao i te kako dobre saradnike za prljavu politiku koja se devedesetih valjala ovim prostorima, postalo je najisplativije posle njegove smrti. Korist kakva-takva, a rizik ravan nuli. Njegovom sahranom odahnuli su izgleda i mnogi u NVO koji su preko noći zaboravili da su noseći stubovi poražene politike ne samo ostali među nama,već su i na najvišim državnim funkcijama u ovoj zemlji i da od petooktobarskih obećanja i promjena nije ostalo ama baš ništa.

Šta je to bilo sa slavnim Otporom i otporašima čiji najuticajniji članovi poslije zauzimanja državnih funkcija i fotelja poručuju da nam Otpor više nije potreban. Kako to da se umjesto borbe za bolji život građana u Srbiji u koji su se zaklinjali mlateći gomile para ko zna iz kojih fondova, danas hvale četničkim porijeklom i tragaju za grobom Dragoslava Mihailovića, ili prave komediju od srpskog pravosuđa klanjajući se dojučerašnjim kafanskim pjevačicama.

Ko je nekima od njih dozovolio da skrnave lik i djelo pokojnog premijera Zorana Đinđića noseći njegovu sliku na svojim lap- topovima, istovremeno se zalažući za sramno disciplinovanje građana i podržavaju zakone koji ograničavaju slobodu ljudi, njihovo informisanja i privatnost ličnih podataka.

Kako to da Fond za humanitarno pravo ne može da napravi baš nikakvu zajedničku akciju sa Helsinškim odborom za ljudska prava, Građanskim inicijativama ili Grupom 484 koja je bila istinska Grupa za promjene Srbije samo za života uvažene Jelene Šantić? Kako to da osim Helsinškog odbora nijedna od navedenih NVO nema svoju ispostavu u Novom Sadu, i preko koga te NVO vode građanske akcije širom Srbije ako nemaju nikakvu infrastrukturu u većini mjesta. Je li u pitanju strah od uticaja više ljudi na donošenje odluka unutar samih organizacija? Ili pitanje kako to da u navedenim NVO kao i u političkim stranakama u Srbiji nikada prirodnim (normalnim) putem ne može doći do promjene čelnih ljudi, koji vode te organizacije. Koliko stvarno u tim NVO ima unutrašnje demokratije, a ako je nema kako one mogu demoratizovati društvo i državu?

Ili pitanje kako to da te NVO baš nikada nemaju kao aktivne saradnike u realizaciji svojih projekata upravo ljude kojima navodno pomažu? Šta su za te NVO ugrožene društvene grupe, osim dobar materijal za dobar posao? Po čemu se one onda razlikuju od vladinih organizacija (partija) koje recimo na mjesta opštinskih povjerenika za izbjeglice postavljaju kadrove iz svojih stranaka koji nemaju ni predznanje o problemima izbjeglica ali su tu samo zato što nemaju gdje, a prije izbora im je obećana neka funkcija?

Ima li kraja ovakvim pitanjima? Sigurno da nema.

Ali da postavim i dva direktna, u stvari isto pitanje na dve adrese, uvaženim damama iz nevladinog sektora, Sonji Liht i Sonji Biserko. Smatrate li, uvažene dame, da ste ispunile svoju moralnu i profesionalnu obavezu kada ste na pitanje ima li zloupotreba u nevladinom sektoru odgovorile da nemate vremena da o tome sada govorite i da ćete o tome nešto napisati, odnosno da vam nije o tome ništa poznato? Malo u odnosu na rejting na koji s pravom računate.

Autor je predsednik Regionalnog odbora za pomoć izbeglicama Vojvodine