POSLOVNI KLUB: Tako mi na pamet padne neka bizarnost, pa ne mogu da je se oslobodim, nego se cele nedelje sama sa sobom smejem, pomisliće neko da nisam normalna. A ne bi ni bilo čudo šta sve moram da proturim kroz uši. Zamislite i sami tu situaciju, smešnu da smešnija ne može biti, probudi se jednoga jutra Miroslav Mišković, pa pravac u Krunsku, na vrata Demokratske stranke. „Dobar dan, hoću da se učlanim“. Oni kažu: super, članarina pet odsto prihoda od nošenja našeg dresa.

Ili kažu: žao mi je gospodine, ne primamo tajkune, zauzeto. Ili saberu se po hitnom skupštinskom postupku svi DS-tajkuni i pošalju SMS Borisu Tadiću. Sve ti je oprošteno! Od uvođenja višestranačja nijedna stranka nije tako dramatično doživela silazak s vlasti. Ono kad su se nacionalne komunističke elite presvukle u nacionalističke klike, to ne računam. Zašto se to desilo Demokratskoj stranci? Zato što Demokratska stranka jeste poslovni klub. I što je još gore, zato što je većina građana Srbije, oprostite ali čak i neki koji zajedno sa njom peživljavaju ovu dramu, tako doživljavaju. Članovima tog kluba vlast je izvor neviđenih prihoda. I zato što i sam predsednik Demokratske stranke nama građanima Srbije u lice, kao onaj Luj – kralj Sunce, kaže Srbija to je Demokratska stranka odnosno ono što je dobro za Demokratsku stranku dobro je i za Srbiju. A mi glupi i naivni, kakvi jesmo, mislili da bi trebalo da bude obratno: da je za DS dobro samo ono što je dobro za Srbiju. Demokratska stranka, očito, taj paradoks ne razume i ne želi da razume, zato je i izgubila izbore. Primer: ako je predsednik DS mislio da je za Srbiju korisno da se rukuje sa Hašimom Tačijem trebalo je sa njim da se rukuje na početku svog mandata, usred svog mandata, u predizbornoj kampanji. Ali ne, predsednik DS smatra da je za Srbiju korisno da se rukuje sa Tačijem, ali nije korisno za DS, pa je koristi svoje stranke dao prioritet. I nije se rukovao. Sve dok mu birači nisu okrenuli leđa. Onda se rukovao zato što je korist za DS potražio drugde, tamo gde je njegova stranka ima snagu i ugled, a Srbija kako vidimo – nema.

POSLOVNI SAVET: Mlađan Dinkić ne bi bio živ kad, crno na belo, ne bi dao da se zna da je on glavni. Svuda. I u Narodnoj banci. Ako je dosad vesti kako Dinkić upriličuje kadrovske posete novom guverneru bilo teško dokazati, sad već više nema nikakve sumnje. Dinkić nas je obavestio da će u NBS vratiti Radovana Jelašića, a guverner Jorgovanka Tabaković je odmah odgovorila da nema ništa protiv, samo ako je po zakonu. Rezonovanje joj nije pravilno: jer ako je po Dinkiću, biće i po zakonu. Tako da sad barem znamo gde smo. E pa ja u principu ne verujem da Dinkić, koji je bio u najmanju ruku važan deo ekonomske politike koja je dala porazne rezultate, sada može da se preobrati i te rezultate, novom politikom, preokrene u prosperitet. Zato mislim da bi Dinkić trebalo u ekonomsku sferu odlučivanja u državi da pusti još nekog. Od onih koji su na vreme upozoravali da ćemo stići ovde gde smo stigli. A sad na Fiskalni savet. Fiskalni savet se, ukupno uzev, nepovoljno izrazio o izgledima antikriznih mera vlade (rebalans i zbirka zakona) da konsoliduju naše javne finansije ne samo na kratak, nego i na srednji rok. Fiskalni savet priznaje da je do sadašnjeg deficita državnog budžeta došlo više zbog ekspanzivne fiskalne politike u prvoj polovini godine, dakle za vreme prethodne vlade, nego zbog pogoršanja makroekonomskog okruženja. Koliko se sećam, Fiskalni savet na ovu činjenicu nije dovoljno agresivno upozoravao, ali čak i ako jeste, upozorenja tog tel, koje bi trebalo da svoj autoritet crpe iz svoje nezavisnosti i stučnosti, nisu dala rezultate. Dakle, Fiskalni savet nije imao potreban autoritet u vlasti kojoj su neki njegovi članovi po generalnom pogledu na ekonomiju bliži nego sadašnjoj vlasti. Telo sa ulogom kakva je namenjena Fiskalnog savetu mora da ima ili autoritet ili silu. Da ga poštuju ili da ga se boje. Pošto Savet ne poštuju, trebalo bi mu, ako ih već nema, obezbediti zakonske mehanizme da spreči raspikućstvo čije teške posledice Savet očekuje da sada plate svi građani. Recimo, zakonskom obavezom Saveta da se u oštroj pravnoj formi obrati Narodnoj skupštini, onog trenutka kad vlada prekorači zakonom utvrđeni budžetski deficit. Ili kad odluči da se koristi neviđenom izmišljotinom za virtuelno smanjivanje deficita ili čak fingiranje budžetskog suficita: prebacivanjem plaćanja već načinjenih troškova u naredni period godine ili čak u naredni budžetski ciklus. Pada mi na pamet ko je to i kad izmislio, ali bilo bi mnogo da ga toliko kalpim u jednoj kolumni.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari