O porazu levice

Gledajući tako na ovo u čemu provedosmo svoj vijek, čini mi se da neću pogriješiti ako kažem da se, sa te vremenske distance i iz takve perspektive, kao najvažnije mogu i moraju uočiti dvije oprečne tačke, dva suštinska mjesta. Prvo bismo mogli definirati kao uspjeh i pobjedu revolucionarnih stremljenja na evropskom i posebno jugoslavenskom prostoru, a drugo kao kasniji poraz istih tih ideja, pokreta i snaga.

Za razliku od, na primjer, Čeha, Slovaka, Poljaka i nekih četvrtih i petih, koji su doživjeli samo jednu pobjedu (a i tu izvojevanu uglavnom i pretežno ruskim, tj. sovjetskim oružjem), Jugoslaveni su izvojštili dvije pobjede – prvu, 1945. godine, kad su, uz određenu pomoć Crvene armije u završnim bitkama, istjerali iz zemlje okupatora i sve što se tokom duge četiri ratne godine bilo uguralo pod njegove skute i – drugu, četiri godine kasnije kad su se oduprli Staljinu i staljinizmu što, osim njih, nije učinio nitko na planeti ni prije ni kasnije. O svemu tome je kroz proteklih pet decenija stvorena silna literatura tako da je vrlo teško dodati postojećem korpusu građe neki novi ili nepoznati element, a da ponavljamo znano i poznato još manje ima smisla.

O porazu ljevice i svih njenih oblika, do čega je u Evropi i kod nas došlo nakon pada Berlinskog zida, još nema dovoljno ozbiljne literature jer ne postoji ni odgovarajuća vremenska distanca tako da su mnogi arhivi nedostupni i neobrađeni, a i ovo što se pojavljuje (kako drugdje tako i ovdje) ne može se smatrati osobito objektivnim jer istraživanja ne vrše toliko pristalice revolucije koliko njeni protivnici.

Postoji nešto što se zove duh epohe. Između Prvog i Drugog svjetskog rata taj se duh epohe suštinski prepoznavao u radikalnom opredjeljenju između s jedne strane nacizma, odnosno fašizma, i sa druge lijevih, naročito komunističkih stremljenja. Na ovom mjestu tek sitna digresija pravog razumijevanja radi. Kao što se, naime, mogla uočiti razlika između njemačke nacionalsocijalističke ideologije i Musolinijevog fašizma, jednako se tako i na ljevici, recimo u Španiji između 1936. i 1939. godine, mogla vrlo tačno prepoznati razlika između staljinista i anarhista, odnosno trockista. Ove suptilne distinkcije uopšte nisu nevažne kad se govori o tzv. intelektualnim kretanjima i tendencijama u Evropi i kod nas u prošlome vijeku, ali nikad nemamo vremena da se temeljitije pozabavimo jednom takvom inače više nego potrebnom analizom. Pomenimo tek jednu ilustraciju da bi se vidjelo kakve su sve dileme mučile ljevicu uoči sukoba sa Hitlerom. U „Proleteru“, u kontekstu sukoba Partije sa „Pečatom“, Marko Ristić je optužen za vrlo tešku devijaciju, naime za trockizam, da bi neposredno iza rata taj isti nadrealista bio prvi Titov ambasador u Parizu.

Duh epohe, koji spominjem, doveo je bio do toga da je, unatoč svemu, bar na evropskom intelektualnom tlu, ljevica uvelike odnosila prevagu te su brojna velika i znamenita imena od Ajnštajna do Pikasa, Orvela ili Čaplina (da samo njih spomenem) naginjala takvoj slici svijeta. Naravno, ni ovdje na Balkanu nije bilo drugačije. Kad se iz današnje perspektive pogleda, na primjer, spisak učesnika kongresa kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom 1943. godine, svaki će objektivni kunsthistoričar tj. povjesničar umjetnosti biti zapanjen sastavom sudionika jednog skupa, koji se održava usred okupirane Evrope, na svega tridesetak kilometara od prve borbene linije, od fronta.

Deset godina kasnije održava se u Ljubljani čuveni kongres jugoslavenskih književnika na kojemu najveći literarni autoritet tog vremena na ovdašnjem prostoru Miroslav Krleža podnosi svoj slavni referat o stanju naše intelektualne svijesti nakon oslobođenja i sukoba sa staljinizmom. Taj događaj nije samo lični trijumf Miroslava Krleže na koji je on čekao gotovo dvadeset godina, sve tamo od predgovora podravskim motivima Krste Hegedušića, nego je to ujedno (ili se tada tako činilo) i trijumf slobodarskog duha nad birokratskom, dogmatizovanom i sterilnom ždanovističkom mišlju, nad ideologijom koja je u smrt i u sibirske logore otjerala Babelja i Mandeljštama, Harmsa, Šalamova i Solženjicina i bezbrojna druga spisateljska imena. Naravno, ni lista naših (istovremenih) žrtava nije bila malena jer su u Lubjankama, Norilsku ili Igarkama nestala braća Cvijić i braća Vujović, Kamilo Horvatin i Simo Miljuš, Gorkić – Čižinski i Vladimir Ćopić, Filip Filipović i Sima Marković, Akif Šeremet i još mnogi iz plejade onih prvih, starih revolucionara tako da je ne samo književna nego i polička scena naše revolucije imala svoje tragične žrtve. Duh epohe u našim prilikama bio je, tada u Ljubljani, takav da je doprinosio saglasju političke i intelektualne elite. Ne treba naime zaboraviti da je to vrijeme u kojemu i pisci poput Ive Andrića i Isidore Sekulić intenzivno učestvuju u književnom i društvenom životu i da Milovan Đilas još nije bio počeo da objavljuje drugačije tekstove, da mu „Anatomije jednog morala“ još nije bila pala na pamet. Doduše, u zatvoru nisu bili samo saradnici okupatora već, recimo, i lijevi zemljoradnik Dragoljub Jovanović, ali te marginalne epizode sve u svemu još nisu remetile globalni sklad.

Rekli smo, međutim, da ne vrijedi trošiti hartiju na poznate, nebrojeno puta ponovljene stvari. Stoga valja preskočiti vrijeme i prostor i preseliti se za potrebe naše analize u Novi Sad 1985. godine, svega tri i po decenije kasnije, na tamošnji kongres književnika, koji se održava dakle u istoj zemlji Jugoslaviji, ali u potpuno drugoj, da kažem obrnutoj atmosferi, u posve oprečnom, suprotnom duhu vremena. U golemoj sali novosadskog književničkog kongresa, naime, među stotinama učesnika i gostiju, zvanica i novinara, vaskolike intelektualne elite tadašnje države, caruje i vlada posvemašnji otvoreni i zagriženi antikomunizam i antisocijalizam te tu ne postoji nikakva druga vodeća ideja do ideja o nužnoj, neminovnoj i što skorijoj propasti ljevice kako u svijetu tako i kod nas. Napominjem da se taj kongres pisaca održao četiri godine prije pada Berlinskog zida i takođe mnogo prije posljednjeg kongresa Saveza komunista Jugoslavije, onog čemernog skupa na kojemu su tadašnji rukovodioci partije (od kojih nijedan nije za stvar te partije prosuo ni kap vlastite krvi) uništili i upropastili sve ono za šta su nekadašnji heroji, patnici, žrtve i mučenici tolika desetljeća po kazamatima, policijskim mučilištima i napokon planinama prolili potoke krvi.

I opet ću pogled baciti iz daljine, iz budućnosti. Kako će buduće generacije objasniti fantastičnu promjenu o kojoj govorim, taj i takav drastičan pomak u „duhu vremena“?

Nakon novosadskog kongresa na kojemu smo ukrstili koplja u polemici o navodnoj pljački banke za koju je Lenjina i njegove bio optužio profesor Nikola Milošević, osnivač i predsjednik Srpske liberalne stranke (koga sam tad i tamo pred delegatima utjerivao u laž) te nakon kasnijeg plenuma Društva književnika Hrvatske na kojemu je te iste godine ustašija u Zagrebu frenetično i histerično osudila moje stavove, nisam u stanju da razmišljam kao ranije, kao prije svega toga. Jer ovaj poraz traje, evo, već duže od dvadesetipet godina i ne prolazi, niti će za moga vijeka proći. Iz dubine tog poraza ja na mnoge stvari gledam danas drukčije i nije me, na primjer, moguće uvjeriti da je bilo nužno i neophodno natjerati Miljušu Jovanović, rođenu sestru Arse Jovanovića, partizanku kojoj su bila amputirana smrznuta stopala, da (na Golom i Grguru) spava na goloj zemlji, na ledenom podu barake nad kojom urla i vitla velebitska bura. Nije morala da tuca kamen starica Brana Marković, supruga Sime Markovića, generalnog sekretara naše Partije, iščezlog u međuvremenu u moskovskim maglama, čovjeka koji je jedini, još 1924. godine na sjednici Kominterne polemisao lično sa Staljinom o nacionalnom pitanju. Nakon poraza ja na stvari, dakle, gledam drugačije nego nakon pobjede te sve ove inicijative oko ravnogoraca i Blajburga ne doživljavam kao čudo i eksces, već kao logičnu pojavu, koja zakonito prati poraz ljevice i pobjedu desnice.

Pitam i sam sebe nisu li možda i oni (svi takvi i slični slučajevi) doprinijeli da se novosadski kongres u tolikoj mjeri razlikuje od ljubljanskog? Ne možemo zatvarati oči pred činjenicom da se dogodilo to što se dogodilo. Ne možemo se ponašati kao da se to (što se dogodilo) zapravo i nije dogodilo nego je to, biva, tek jedno privremeno i prolazno stanje koje će, koliko sutra, dok trepneš okom nestati i iščeznuti kao svaka fata morgana da bi se iznova pojavilo i uskrsnulo ono nekadašnje zdanje naše državne zajednice, blistavo i pobjedničko, na kakvo smo navikli i za koje držimo da je jedino normalno.

Star sam čovjek i nemam više vremena za zablude i iluzije, a nastojim djeci i potomcima ostaviti iza sebe istinitu priču o svom životu, o njegovim dobrim i lošim stranama, o uspjesima ako ih je bilo i o greškama, svjesnim i nesvjesnim, manjim i većim kojih je također (što je i normalno), kao i kod svakoga, bilo. Već sam, uostalom, ne jednom rekao i napisao da je pogrešnije i štetnije ne vidjeti vlastite slabosti i zablude, nego ih uporno ponavljati, turati pod tepih ili gurati glavu u pijesak vjerujući da će stvarnost nestati ako je mi ne vidimo. Kako se baš sve (priznavao to neko ili ne) krije u poeziji i naš je složeni problem definirao još davno, a na najjednostavniji način, Branko Miljković. Onda kad se upitao – hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?