Aleksandar Vučić, BETAPHOTO/MILOS MISKOVU svom članku „Kako Pokret vodi ka diktaturi ili građanskom ratu“ koji je preneo portal Danas 4.7.2025, prof. Branko Milanović je, opisujući političku krizu u Srbiji, usvojio princip arbitrarnog izbora početne tačke na vremenskoj osi, od koje posmatra i analizira događaje.
Taj je princip široko zastupljen u ovdašnjoj analizi političkih događaja, kako bi opravdao zaključke koji odgovaraju političkoj opciji koja je analitičaru bliska.
Tako je, na primer, čest slučaj da se rat u Hrvatskoj 1991-1995. analizira samo od datuma početka operacije „Oluja“ 5.8.1995, ili da se odnos međunarodne zajednice prema režimu Slobodana Miloševića posmatra od 24.3.1999. kada je počela intervencija 18 država članica NATO protiv SR Jugoslavije.
Sa druge strane, kada to analitičarima odgovara, početak vremenske ose je vrlo rastegljiv. Tako negatori genocida u Srebrenici znaju često da sabiraju i porede sve žrtve na ovim prostorima u toku 20. veka, ili da broj streljanih civila u Srebrenici za pet dana jula 1995. porede sa brojem srpskih žrtava u Podrinju u periodu 1992-1995, od čega je dokumentovano 90% bilo vojnika pod oružjem.
Tako i prof. Milanović posmatra krizu u Srbiji samo od 1.11.2024. i pada nadstrešnice u Novom Sadu, genezu i transformaciju studentskog pokreta u periodu od osam meseci, kao da je pre toga situacija u Srbiji bila zadovoljavajuća sa stanovišta demokratskih standarda. Zaključci takvog razmatranja mogu biti u najboljem slučaju polovično ispravni, jer prenebregavaju root cause“, odnosno uslove u kojima se studentski pokret generiše i razvija.
Nakon nacionalističkog skupa na Vidovdan i reminscencije Miloševićevog Gazimestana 1989, tekst prof. Milanovića se čita sa slaganjem i razumevanjem, do trenutka dok se ne upali crvena lampica, jer mislilac njegovog kalibra ne može da prenebregne root cause. To je trenutak kada Milanović, poredeći ovaj studentski pokret i 5. oktobar 2020, kao pokret za povratak u legalnost zbog izborne krađe Miloševića, kaže: „Situacija sa Vučićem je drugačija. Vučić nije nelegalno izabran.“
HOLD ON! Ni Tomislav Nikolić, ni Aleksandar Vučić nisu legalno izabrani ni 2012, niti na bilo kojim izborima nakon toga. Njihova kriminalna uzurpacija vlasti je počela 2012. godine istresanjem lažnih džakova sa falsifikovanim glasačkim listićima između dva kruga predsedničkih izbora, postupkom koji je ostao nekažnjen od tužilaštva i pravosuđa Srbije. Uzurpacija vlasti se nastavila u svim potonjim izborima na razne prevarne načine, od kupovine glasova, ucene radnim mestima, dovođenja i premeštanja birača, do opšte medijske manipulacije lažima, blaćenjem i satanizacijom političkih protivnika.
Da Saša Janković, sa 700 hiljada osvojenih glasova, nije 2017. godine neobjašnjivo izabrao političko tihovanje Koštuničinog tipa, od njega se očekivalo da povede najozbiljnije i najveće demonstracije protiv perverzija radikalskog političkog sistema koji ga je satanizovao kao predsedničkog kandidata u izbornoj kampanji.
Ekonomski i politički mislilac ranga Milanovića bi, pogledavši unazad u zemlju svog porekla, morao reći sledeće: „Dragi sugrađani, nikakva ozbiljna politika u Srbiji nije moguća dok ne uspostavimo nesumnjivu predstavničku demokratiju. Sve dotle dok, posle iskustva sa Miloševićem, ne prestanete da izborne prevare tretirate kao nacionalni folklor, ‘snalažljivost’ i ‘sposobnost’ i ne proglasite prisvajanje vlasti prevarom na izborima za MAGNUM CRIMEN – zločin protiv države i naroda, u Krivičnom zakoniku izjednačen sa VELEIZDAJOM.“
Iz pogrešne premise slede pogrešni zaključci. Tako prof. Milanović, kritikujući odsustvo liderstva i organizacione strukture studentskog pokreta, pretpostavlja moguće pregovore pokreta sa vladom. U situaciji u kojoj se najviši državni funkcioneri i medijski aparat pod njihivom kontrolom utrkuju u bestijalnim optužbama prema političkim protivnicima, studentski pokret nije svojevoljno izabrao da bude difuzan i bez liderstva, već je na to u Vučićevoj bizarnoj „legalnoj“ stvarnosti, bio prinuđen.
Konačno, Milanović pokušava da povuče paralelu između studentskog pokreta i poljske Solidarnosti, zaboravljajući da su komunisti, u svom poslednjem stadijumu 80-ih godina, sa jasnim strahom i poštovanjem posmatrali radničke i studentske pobune protiv njih.
Nikome, pa čak ni samom Miloševiću u vreme studentskih demonstracija 1991. i 1992. nije padalo na pamet da npr. Đilasa kao studentskog lidera iz onog vremena proglašava za lopova, pedofila ili nasilnika koji je tukao svog oca, što je redovan medijski tretman svakog ozbiljnijeg Vučićevog protivnika u ovoj radikalskoj močvari legalnosti.
Jedini legalni izbori na kojima je Vučić učestvovao su oni koje je zakonomerno gubio.
Autor je profesor
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


