Samit predsednika centralne Evrope, koji je u Novom Sadu okupio 14 šefova država obuhvatio je, u interpretaciji ovdašnjih zvaničnika, sva tri prioriteta državne politike Srbije – evropske integracije, regionalnu saradnju i očuvanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta na Kosovu.

Dakle, osim što je izražena podrška evropskim integracijama Srbije, odnosno svih zemalja Zapadnog Balkana, i što je potvrđena neophodnost regionalne saradnje, nijedan od državnika koji su učestvovali na Samitu nije preneo poruku koja bi se mogla tumačiti kao kritika Srbije na račun politike prema Kosovu… I to nije sve. Čini se da je postignut i bonus.

Domaćin Boris Tadić, predsednik Srbije i DS-a, stranke koju pojedini koalicioni partneri optužuju da je glavni krivac za kršenje roka propisanog ustavom za donošenje statuta Vojvodine, demonstrirao je odlukom da se Samit održi u Novom Sadu a ne u Beogradu, ozbiljnost u nameri da decentralizuje vlast i pristupi regionalizaciji Srbije. To uključuje, nadaju se oni koji se zalažu za autonomnost Pokrajine, i skoru potvrdu Predloga statuta u republičkom parlamentu. Čak je i „radikalsko“ jezgro u DS-u, kako mnogi vide ministra spoljnih poslova Srbije Vuka Jeremića, zauzeo stav da je potrebno što pre doneti statut Vojvodine i da nema ništa protiv da Pokrajina ima svoje predstavništvo u Briselu. Time se Tadić bar malo ogradio od optužbi da, izlazeći u susret tvrdim političkim snagama, uključujući i Srpsku pravoslavnu crkvu, koči modernizaciju i evropeizaciju Srbije.

Ono što je zajedničko svim učesnicima novosadskog samita jeste to što osporavaju trenutne vrlo zategnute odnose između zemalja u regionu, prouzrokovane, pre svega, reakcijom Srbije na priznanja kosovske nezavisnosti, preciznije proterivanjem pojedinih ambasadora, ili „samo“ potpunim zahlađenjem odnosa. U izjavama predsednika zemalja Zapadnog Balkana provejava najava novog doba u odnosima zemalja bivše Jugoslavije, koja se ogleda u zajedničkom interesu – regionalna saradnja je uslov za evropske integracije. Kakve mogu biti posledice uspostavljanja dobrih susedskih odnosa zbog nekog trećeg cilja, ostaje da se vidi u budućnosti. Izvesno je da ako je to jedini način da se okonča politika netrpeljivosti i odbijanja diplomatskih odnosa sa zemljama koje su „protiv“ državnih interesa Srbije, onda to mora biti pozdravljeno. Problem je što to nije moralo tako da bude i što se, usled sporog hoda ka cilju i evropski put Srbije produžio.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari