AVGANISTAN: Gledala sam pre par godina odličnu mađarsku predstavu „Bleklend“, na Međunarodnom pozorišnom festivalu u Zagrebu. U pozorišnoj poruci sublimirano je bilo sve ono što smo odavno svi znali, samo nije bilo vreme i da se jasno i glasno kaže.

 Odnosno, bilo ih je i koji su govorili, ali te niko nije slušao.Predstava je bazirana i na priči o slanju vojnika evropskih država u Avganistan. U predstavi se direktno navode podaci o procentima građana tih država koji su se izjasnili protiv te operacije. Svuda je udeo protivnika bio veći od 50 odsto, a u ponekoj državi i 70 odsto. Političari su vojnike ipak poslušno slali tamo gde je narod rekao da ne treba. Koga su slušali? Odgovor na ovo pitanje nikoga nije suštinski zanimao sve dok je forma ispunjena. Građani su na izborima pitani i oni su na izborno pitanje odgovarali tako što su birali političare koji ih nisu slušali?!

GRČKA: Nije bilo ništa logičnije nego da ovaj paradoks eskalira na primeru države koja se smatra kolevkom demokratije. Mada je Grcima, u žaru kriznih strahova i frustracija, prebačeno i da nisu ni bleda senka onih Grka koji su bili kulturna i moralna vertikala Evrope. Jorgos Papandreu pripada grčkoj političkoj dinastiji, čija se partijska dominacija prenosi sa koleno na koleno, ali će u politikološke knjige, verovatno, ući kao čovek koji je uspeo da demokratsko licemerje Evrope izvede na tanak led. Kakav referendum, kakav narod rekla je demokratska Evropa, vraćaj se tamo gde ti je mesto. I radi šta ti se kaže. E, ovo intelektualni i politički krem Evrope nije mogao da prećuti. Demokratska procedura stavljena je pod veliku lupu, zaključci se još ne izvode. Evropa je ovo radila i dosad, samo uglavnom ispotiha, u rukavicama, sem kad se radilo o državama iz magareće klupe poput naše.Tu je mogla da bude otvorena koliko hoće. Šta više: što otvorenija, to bolje. Kad sad gledam Evropu kako ne zna ni gde joj je glava ni gde joj je ono drugo mesto, ponekad se pitam kako je nije sramota da i ovih dana ovamo šalje svoje takođe obeznanjene predstavnike da nam popuju o našoj muci. Ali šta ćeš, sila boga ne moli ni kad je i sama pred katastrofom. Ma, tek onda naročito! Zanimljivo da se stav o demokratiji, iz časa u čas, menja i u našem regionu. Pa pošto su Slovenci referendumom oborili i svoju penzijsku reformu i Vladu Boruta Pahora, prvi predsednik nezavisne Slovenije Milan Kučan, u intervjuu zagrebačkom Globusu, sad kaže da bi tu stvar sa referendumom trebalo dovesti u red, ali sve vodeći računa o činjenici da je nezavisna Slovenija i nastala zahvaljujući toj demokratskoj praksi, dakle referendumu.

TOLIKO VELIKI DA NE SMEJU PROPASTI: Koga sluša svet, ako ne sluša suvereni narod? Liberalna doktrina zaslužna je za inflaciju višeznačnih ultimativnih pojmova o kojima se ni ne raspravlja, a kamoli da se ne poštuju. Kad liberali kažu transparentno – traži korupciju, kad kažu održivo – čekaj stečaj …I tako je sve u liberalnom duhu, a poštenoj tržišnoj utakmici kao korektiv, izmišljena floskula: suviše veliko da bi moglo da propadne, odnosno za sistem relevantno. E, to je ispada sada, ključni korektiv svakoj demokratiji. Bilo koje, izborno ili referendumsko izjašnjavanje naroda, dobro je samo ukoliko je dobro za toliko velike da ne smeju propasti. Takav status na globalnom nivou zasad su osvojile razne finansijske institucije, uključujući na primer i sasvim sumnjive hedž fondove. Na sasvim nacionalnom nivou takav status može osvojiti i poneki kolos iz realnog sektora. Iole inteligentan svet sad se pita: kako su i kad su ovi postali toliko veliki da ne mogu propasti. Ni po koju cenu. Ni po cenu propasti svega ostalog. Po kojim se kriterijumuma utvrđuje da je neko toliko veliki? I čemu su, na kraju krajeva, služile sve toliko hvaljene komisije i druga tela, recimo za zaštitu konkurencije. Ako im se takva pošast otela svakoj kontroli. I kako bi bilo da se toliko veliki da ne mogu propasti smanje na meru u kojoj će ključni tržišni principi važiti i za njih. Ovako ispada da političari umesto naroda koji ih je izabrao slušaju samo toliko velike da ne mogu propasti. I to ne da ovi političarima moraju nešto da naređuju, ili ih guše. Dovoljno je da im poput deci prut, vise nad glavom i prete svojom propašću zbog koje će, kao, propasti i sve ostalo. I političari. I narod. Od njih – suviše velikih da bi propali – svi zavise.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari