Miloje Popović Kavaja U ratom razrušenom Beogradu, prvih posleratnih godina, jedna sportska oaza na Malom Kalemegdanu očuvala je dva teniska terena, koja su ostala još od Kraljevine Jugoslavije. Čuvali su je i Nemci, čiji su oficiri tu igrali tenis za vreme okupacije, a jedan od njih – zvao se Hans – bio je njihov čuvar sve do kraja šezdesetih i stanovao u maloj kućici uz same terene.

Miloje Popović Kavaja U ratom razrušenom Beogradu, prvih posleratnih godina, jedna sportska oaza na Malom Kalemegdanu očuvala je dva teniska terena, koja su ostala još od Kraljevine Jugoslavije. Čuvali su je i Nemci, čiji su oficiri tu igrali tenis za vreme okupacije, a jedan od njih – zvao se Hans – bio je njihov čuvar sve do kraja šezdesetih i stanovao u maloj kućici uz same terene.
Tih godina, mi dečkići sa Dorćola sa zanimanjem smo gledali kako veliki asovi pera Vladimir Dedijer i Miroslav Radojčić skaču po tim terenima i prebacuju jedan drugom žute loptice, koje smo mi skupljali… Tada nisam ni sanjao da će jednog dana, šezdeset godina kasnije, taj sport u zemlji Srbiji postati hit i velika nada. U Kraljevini Jugoslaviji bilo je tenisera, mahom iz imućnijih slojeva, jer je to i onda, kao i danas, bio skup sport. Tih prvih posleratnih godina, zvezde našeg tenisa bili su Mitić, Punčec i Palada, i oni su uspešno reprezentovali Jugoslaviju na terenima u Evropi i u svetu.
Danas je uspeh naših tenisera u Australiji zasenio ne samo fudbal, košarku, vaterpolo i druge sportove kojima smo se dičili, već i političke događaje. To nikome ne smeta. U posleratnim godinama nije se dopuštalo da bilo kakav fenomen, pa ni sport i fudbal, zasene velike omladinske akcije, obnovu i izgradnju. U toj opštoj euforiji i politizaciji tenis je životario, da bi šezdesetih godina, kada se počelo bolje živeti, provirio iz mišje rupe. Jedan broj mlađiih rukovodilaca, koji su imali oreol ratnika iz NOB-a, zaslužan je što se tenisu počela pridavati veća pažnja. Iako su ovi momci sve do unazad desetak godina, kao već uveliko seniori, igrali tenis, u tim godinama se nije dobro gledalo na ovaj sport. Tolerisao se, ali su politički kadrovi, posebno oni koji su izrastali iz radničkih redova, gledali na njega kao na neki buržoaski manir, koji nije politički poželjan. Bilo je i partijskih sastanaka na kojima se raspravljalo o tome. Poenta je bila: ti drugovi su se pogospodili, oni u belim šortsevima i majicama jure nekakve loptice po terenu, dok se mladi i radnici znoje izgrađujući socijalizam.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari