Postoji li uopće pravedna kazna za velike zločince? Maurice Papon, predani progonitelj Židova i bivši ministar u Petainovoj vladi koja je surađivala s nacistima za okupacije Francuske, umro je u snu u subotu, u 96. godini života. Papon je poživio dovoljno dugo da bi potanko razmislio o svakoj pojedinačnoj sudbini, o karakternoj raskoši svakog živog bića što je i njegovom zaslugom – a zbog puke pripadnosti neadekvatnoj naciji i vjeri – skončalo u plinskim komorama i krematorijima Hitlerove Europe.
Postoji li uopće pravedna kazna za velike zločince? Maurice Papon, predani progonitelj Židova i bivši ministar u Petainovoj vladi koja je surađivala s nacistima za okupacije Francuske, umro je u snu u subotu, u 96. godini života. Papon je poživio dovoljno dugo da bi potanko razmislio o svakoj pojedinačnoj sudbini, o karakternoj raskoši svakog živog bića što je i njegovom zaslugom – a zbog puke pripadnosti neadekvatnoj naciji i vjeri – skončalo u plinskim komorama i krematorijima Hitlerove Europe. Za Paponovo sudjelovanje u deportacijama francuskih Židova saznalo se tek devedesetih, i to dijelom objašnjava njegovu dugovječnost. Taj isti čovjek bio je, naime, šef pariške policije i u poslijeratnoj, De Gaulleovoj Francuskoj i s te je funkcije odgovoran za masakr nekoliko desetaka alžirskih emigranata u vrijeme mirnih prosvjeda šezdesetih godina. Režimi i ideologije su se mijenjali, no zločinac je – kako vidimo – uz neznatne modifikacije ostajao isti. Zlo se u pravilu lako kamuflira i efektno prilagodi vanjskim okolnostima. To je i jedan od razloga zašto ga je nemoguće iskorijeniti, uz onaj osnovni koji leži u brzom zaboravu. Nedavna epizoda s gospićkim vrećicama šećera tvornice Pinki iz Požege, na kojima su uz Hitlerov lik otisnuti i nimalo smiješni antisemitski vicevi, minuli je rad istoga toga ljudskog zaborava. Priča o kolektivnom sjećanju kod nas podvučena je miniranjima većine spomenika i kosturnica iz Drugog svjetskog rata devedesetih godina, filoustaškom retorikom i Tuđmanovim pritajenim antisemitizmom iz istog razdoblja, politički pročišćenom nastavom školske povijesti, kao i recentnim medijskim sadržajima u kojima dominiraju zabava, potrošnja i sport.
Između zaborava Jasenovca i masovnih ubojstava nevinih nad velebitskim jamama 1941. do zašećerenog Hitlera stoje samo nove generacije nagnute nad šalicom prve jutarnje kave. I one s njom već sada ne piju puki zaborav, nego ksenofobnu i rasističku ideologiju najvećeg zločinca 20. stoljeća, uz primjerenu dozu šećera. Proizvođač te gnusne forme još nije, a vjerojatno i neće biti kažnjen, što jamči skoro širenje obrta i nepregledno umnažanje matrica mržnje.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
