foto FoNet Velimir Ilić„Srpski inat“ ima mitsko značenje kod nas.
Na tu osobinu se gleda kao na pozitivan fenomen.
Da li je to baš tako?
Šta bismo rekli kada bismo shvatili da mi upravo živimo sa posledicama „srpskog inata“? Da li je ova kriza društva vladavina srpskog inata u najgorem pogledu?
Iako je on bio prepoznat i ranije, sa prelaskom iz 19. u 20. vek, i u biti je bio izraz otpora konzervativnih struja prema modernizaciji Srbije (kao što je bio otpor prema izgradnji železnice, a kasnije i prelaska na novi kalendar koji je crkva tada odbila, a i danas odbija, iako svi živimo po tom kalendaru), srpski inat je doživeo svoj „comeback“ i renesansu 1987, dolaskom Miloševića, i proslavom na Gazimestanu 1989. godine.
Ukidao se dijalog, prelazilo se na UDB-u, propagandu i silu.
Ceo politički mejnstrim je baziran na teranju inata svima i svakome.
Prvo je Milošević terao inat svima u Jugoslaviji, sabotirao svaku vrstu dijaloga o promenama ili reformi SFRJ, čime je de facto postao glavni faktor raspada Jugoslavije.
Posle je terao inat celoj svetskoj zajednici i velikim silama, što je rezultiralo sankcijama.
Paralelno, terao je inat svim građanima neistomišljenicima u zemlji, uključujući i albansku populaciju, dijalog ne postoji, a vlada se manipulacijom izbornim procesima i golom silom – zvuči poznato, zar ne?
Ta politika Miloševića je tokom 10 godina dovela do toga da je država u kojoj živimo sve manja i manja.
Od SFRJ se svela na manju SRJ, pa na Srbiju i Crnu Goru, pa Srbiju bez Kosova.
Sve zajedno, to je produkt poznatog fenomena zvanog „srpski inat“.
Teraš inat jer je dijalog „za slabiće“, pa kud puklo da puklo.
Promene režima 5. oktobra 2000. godine nisu rezultirale i promenom mentaliteta korpusa našeg naroda, te je „srpski inat“ nastavio da dominira političkom scenom.
Kako? Taj fenomen nije dozvolio lustraciju.
Srpski inat je zasnovan na još jednom mitu, a to je da su Srbi isključivo žrtve.
Ako su žrtve svih i svakoga u okruženju, sa tim u vidu ne mogu biti agresori, onda je logično i da ne mogu biti krivi.
Lustracija bi automatski bila priznanje krivice, a to je nedopustivo za srpski ego i inat.
Na taj način, kroz izostanak lustracije, „srpski inat“ je preživeo na političkoj sceni.
Preživeo i čekao.
Čoveka koji je bio ključan za promenu mentaliteta, premijera Đinđića, sklonili su zauvek „srpski junaci“, akteri 90-ih godina srpskog inata, i to atentatom.
Srpski inat je doživeo veliki „comeback“, tj. povratak na scenu ljudi iz 90-ih godina koji nisu bili lustrirani.
Period od 2000. do 2012. godine je period kada je slobodna volja bila slobodno izražena na ipak demokratskim izborima, i onda smo tu stali.
Zbog zablude belih listića da živimo u švajcarskoj demokratiji, „srpski inat“ je dobio drugu šansu.
Preuzeo je vlast, vremenom ukinuo nezavisnost institucija, slobodu medija, uništio političku scenu i demokratski proces doveo do apsurda.
I da, ukinuo bilo koju vrstu dijaloga u bilo kom segmentu društva.
Neistomišljenik se tretira kao smrtni neprijatelj.
Zato smo tu gde jesmo – sve se svodi na tzv. srpski inat.
Jednu destruktivnu energiju koja ukida i razum i logičko razmišljanje, i krajnje je štetna po društvo jer se hrani agresijom.
„Marko, ne ori drumove.“
„Turci, ne gazite oranje.“
Meni to što je u mitskom stihu Marko radio kao malom detetu nije imalo ni smisla ni logike.
Ko još ore drumove?!?
Pa srpski inat.
I gde nas je to dovelo?
Pa dovde.
U pretpolitičko, plemensko društvo gde se ne vidi ni izlaz iz krize ni rešenje, već samo još dodatna agresija.
Tuk na utuk.
Ćacilend je školski primer teranja „srpskog inata“ građanima Beograda.
Srpski inat 2.0.
Mislite o tome.
Autor je građanin
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


