Zvučni pejzaž koji stvaramo 1Foto: Canva

Uvažena Aleksandra Bulatović je u objavljenom članku 20. aprila u Danasu pokrenula temu o problemu buke. Mišljenja sam da pitanje zagađenja bukom zahteva dodatnu diskusiju i proširenje zvučnih šetnji, koja je ona predložila.

Aleksandra Bulatović kaže sledeće: „Buka predstavlja svaki neželjeni ili neprijatan zvuk, narušava naše opšte zdravlje, kvalitet života i dobre međuljudske odnose.“ Stoga smatram da je važna diskusija o ličnoj odgovornosti pojedinaca koji stvaraju buku u svojoj okolini. Evo tri nevina primera.

Prvi. U gostima sam na selu. Prelepo je, čuje se cvrkut ptica i miriše lipa. Idila. Odjednom od komšije počne da trešti muzika. Gospodin je otvorio vrata od kola u dvorištu i glasno pustio svoju omiljenu muziku.

Drugi. U omiljenom sam kafiću i sve mi je taman, društvo, muzika, dobro raspoloženje. Onda za stolom blizu mene, starija žena počne da glasno pušta vesti na svom tabletu. Ona, jadna, slabo čuje i nagnuta je nad tabletom, a zbog nje ne mogu da čujem prijatelje, a vesti su pravo ispiranje mozga.

Treći. Pričam sa rođacima za stolom. Mlađa rođaka seda za naš sto i igra igrice na svom mobilnom tako da se svaki preokret, poen i muzika u igri glasno i iznenada čuje.

Šta je zajedničko za sve tri ove osobe? Sve tri su bazično dobri ljudi, bez ikakvih zlih namera prema meni. O komšiji svi pričaju sve najbolje. Starija žena se ispostavilo da je majka moje prijateljice, a mlađa rođaka je miljenjica u porodici. Niko od njih nije loš čovek, a opet sam osetio da su agresivni prema meni.

Ovde ne govorim o ljudima koji namerno bukom uznemiravaju druge, već o onima koji to rade zbog nerazumevanja drugih. Ni ja nisam cvećka. Kao mlađi imao sam običaj da glasno pričam u društvu i da se veoma glasno smejem. Kad bi me neko sa strane zamolio da se stišam, ljutnuo bih se i pomislio kako su to neki uštogljeni ljudi. Nije mi bilo jasno zašto im to smeta.

Nedavno su naši naučnici objavili studiju (Stošić et al. 2020) o subjektivnoj osetljivost na buku građana Niša. Jedan od nalaza ove studije jeste da se oko dve trećine ispitanih Nišlija pokazalo osetljivim na buku.

Osnovni problem, bar po meni, jeste to kako da razumeš nekog ko je osetljiv na buku, kad tebi to ne smeta, ili bar ne u tolikoj meri. Rešenje je u edukaciji naših ljudi. Uvažena Aleksandra Bulatović predlaže zvučne šetnje u kojima razaznajemo zvukove koji nam prijaju, od onih koji nam smetaju. Mislim da je to odličan prvi korak. Sledeći je da bolje razumemo kako su zvukovi koje mi proizvodimo možda buka za druge.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari