Nakon ostavke Mikija Manojlovića na mesto predsednika Upravnog odbora Filmskog centra Srbije, ostavku je podneo i član Gradskog veća Beograda zadužen za kulturu, reditelj Darijan Mihajlović, koji je pre ove obavljao i funkciju najvažnijeg čoveka prestoničke kulture – gradskog sekretara. Šta se to dogodilo da dvojica ljudi iz struke odluče da njihovo znanje, profesionalnost i ugled koji uživaju u svetu kulture više nisu potrebni institucijama na čijem su se čelu nalazili.

Uz ostavku Darijana Mihajlovića do javnosti nije stiglo obrazloženje ovakve njegove odluke, a u slučaju Manojlovića navedeno je da je ostavku podneo „sa stavom da su se njegovi napori pokazali kao nepotrebni“. Ti napori bili su prevashodno usmereni na usvajanje Zakona o kinematografiji, u čijoj je izradi Manojlović učestvovao. I Darijan Mihajlović nosilac je projekta i koordinator radne grupe za donošenje Nacrta zakona o pozorištu. Ali su ovi posebni, kao i tzv. „krovni“ Zakon o kulturi, izgleda još daleko od donošenja. A sa njima i precizno utvrđena kulturna politika ove zemlje bez koje nema ni promene dominantnog kulturnog modela pod kojim se ne podrazumeva samo usko polje umetnosti i kulture, već i celokupna slika i vizija budućnosti Srbije i njenog često pominjanog identiteta.

Ostavku Manojlovića iz Ministarstva sa žaljenjem konstatuju (kao onomad kada su ostavku podneli Predrag Ejdus na mesto upravnika Narodnog pozorišta ili Ivan Tasovac na mesto direktora Beogradske filharmonije) i saopštavaju da će imenovati novog predsednika „vodeći računa da se na tom mestu nađe kulturni menadžer sa dobrim uvidom“. To će, valjda, reći da, bez obzira na njegovu svetsku karijeru, brojne koprodukcije i iskustvo nastajanja nekih od najvećih ovdašnjih filmova, Manojlović i pored svega nije „menadžer“, šta god se sve pod tim pojmom podrazumevalo. A neophodna stručnost kadrova, kao uslov svih uslova, koga su bila puna usta svima koji su se borili za vlast, u njegovom slučaju nije valjda bila dovoljna. Sa druge strane, nedostatak stručnosti u slučaju državne sekretarke za kulturu Nadice Momirov nije predstavljao problem dok se nije dokazalo suprotno.

Ako ostavimo po strani izbor kadrova (jer se u ovoj zemlji uvek nekome neće dopadati, za nekoga neće biti dovoljno stručan ili, jednostavno, neće biti iz prave stranke), pomenuto odsustvo ili naprosto neodlučivanje za određenu kulturnu politiku, takođe je nekakva politika. Kakva, osvedočavamo se svakodnevno. Njena služba parcijalnim stranačkim interesima, inertnost i zaparloženost koštaće nas ne samo pomenute vizije budućnosti Srbije nego i budućnosti same.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari