Prošlog avgusta Srbija je vodila borbu za prolazak svoje rezolucije u Generalnoj skupštini UN. Ovih dana, 12 meseci posle, neke afričke i karipske zemlje kao da se utrkuju koja će pre priznati Kosovo. Avgusta 2010. predstavnici vlade u Beogradu, obrazlažući globalnu akciju prikupljanja glasova u UN, govorili su nam da ne postoje nevažne zemlje, da su uz Prištinu neki od najmoćnijih, ali da mi, sada i ubuduće, računamo na masovnost „prijatelja Srbije“.

I prethodnih godina jedan od ključnih argumenata za tvrdnje vlasti da uspešno vode bitku za očuvanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta bio je broj zemalja članica UN koje (ni)su priznale jednostrano proglašenu kosovsku nezavisnost. E, kada su neki od tih „saveznika“ počeli da prelaze na drugu stranu, slušamo da su to „manje zemlje“, među kojima „nema važnih za odlučivanje u svetskim razmerama“. S nipodaštavanjem se govori o onima na koje smo se doskora sudbinski oslanjali.

Bez želje da dramatizujemo situaciju jer toliko je sve u vezi s Kosovom loše da potrebe za medijskim pumpanjem zaista nema, navodimo činjenicu da su za manje od mesec dana četiri zemlje i formalno potvrdile suverenitet Prištine, a još 13 je najavilo da će ih slediti. Srpska štampa i TV stanice to, reklo bi se, pokušavaju da minimizuju, uglavnom dajući prostor državnim zvaničnicima i stručnjacima bliskim vlasti. U većini medija, da ne govorimo o političarima, imamo i primere neskrivene autocenzure. Gotovo niko u Srbiji krajem jula nije objavio da je Svetska islamska liga, koja okuplja oko 500 vodećih imama i rukovodilaca islamskih verskih zajednica iz celog sveta, pozvala na međunarodna priznanja Kosova. Nemojmo se iznenaditi ako se uskoro njihovom apelu odazovu azijske zemlje iz sfere uticaja Saudijske Arabije, dok ćemo na one bliske Iranu, kao i na sam režim u Teheranu, moći da računamo sve dok ne postanemo obavezni da usklađujemo (i) spoljnu politiku sa EU. Znači, još najviše godinu dana.

U redu, možda strategiji Srbije za borbu protiv kosovske nezavisnosti, dakle oslanjanju na masovnost protiv globalne moći, zaista ističe rok. Možda je došlo vreme da se vodi neka znatno drugačija politika. Možda smo počeli da trošimo to vreme još septembra 2010. kada smo odustali od prvobitne rezolucije u Generalnoj skupštini UN, samim tim i od podrške pomenutih „manjih zemalja“, potpuno se okrenuvši Briselu. Ali, zašto javnost Srbije o tome niko nije obavestio, već i predsednik i premijer uporno ponavljaju da se ništa promenilo nije? Čemu insistiranje na zabludi? Vreme je da strategija borbe Srbije za očuvanje svog teritorijalnog integriteta i suvereniteta bude bez ikakvog uvijanja predstavljena javnosti, u formi zvaničnog dokumenta, koji bi usvojila vlada. Pa da bar znamo na čemu smo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari