Čime braniti neutralnost? 1Foto: EPA/ KOCA SULEJMANOVIC

Prvi problem koji se uočava kod Strategije odbrane je vreme njenog donošenja.

Strategija odbrane u hijerahiji pravnih akata zauzima mesto iznad zakona kojima se uređuje oblast odbrane, a proističe iz Ustava i Strategije nacionalne bezbednosti kao hijerahijski višeg strategijskog dokumenta. Međutim, Narodna skupština je 9. maja ove godine donela set zakona iz oblasti odbrane, u vreme kada su nacrti nove Strategije odbrane i Strategije nacionalne bezbednosti već bili na javnoj raspravi! Nije jasno na koji način će Strategija odbrane “usmeravati razvoj normativnih, doktrinarnih i organizacionih rešenja sistema odbrane, planiranje i finansiranje”, kada će biti doneta nakon zakona kojima se ova oblast uređuje.

U Nacrtu Strategije se dalje navodi da opredeljenja iskazana u tom dokumentu “izražavaju odlučnost Republike Srbije da, u skladu sa odlukom o vojnoj neutralnosti, izgrađuje i jača sopstvene sposobnosti i kapacitete za odbranu, kao i da kroz saradnju sa bezbednosnim i odbrambenim strukturama Evropske unije, učešće u programu Partnerstvo za mir, saradnju sa Organizacijom dogovora o kolektivnoj bezbednosti i drugim međunarodnim bezbednosnim i odbrambenim subjektima doprinosi jačanju nacionalne, regionalne i globalne bezbednosti.”

Navodi se da će Republika Srbija svoju odbranu jačati u skladu sa “odlukom o vojnoj neutralnosti”!?

Ostaje nejasno ko je i kada doneo takvu odluku, šta je njen sadržaj i ko Srbiji priznaje vojnu neutralnost. Do sada je Vlada Srbije vodila politiku neutralnosti, čiji je jedini sadržaj bila odluka da se ne podnosi zahtev za članstvo u NATO, koji su članice NATO priznale i prihvatile u okviru Individualnog programa partnerstva (IPAP). Odluka da se ne podnosi aplikacija za članstvo u NATO nije ni izdaleka dovoljna da bi se jedna država mogla smatrati “vojno neutralnom”.

Praksa svih evropskih država koje su do sada bile neutralne to veoma jasno pokazuje. Neutralnost podrazumeva međunarodno priznanje, uz jasno definisan sadržaj neutralnosti. Neutralnost podrazumeva odbranu zasnovanu na sopstvenim snagama, što podrazumeva bitno drugačiji sistem odbrane od onoga koji danas ima Srbija, uz jasnu projekciju kako takav sistem treba da izgleda u budućnosti, kolike su vojne snage potrebne da se država osigura od agresije, kroz odvraćanje i odbranu ako do agresije dođe, kolike snage su nam potrebne da možemo garantovati izvršenje svojih obaveza koje proističu iz Dejtonskog sporazuma, da garantujemo bezbednost Srbima na KiM, kako ćemo sve to finansirati i organizovati.

Neutralnost i odbrana zasnovana na oslanjanjanju na vlastite snage u savremenom svetu imaju svoja jasna značenja. Nacrt Strategije odbrane ne daje odgovore na pitanja kako i čime Srbija može da stane iza takve političke odluke.

Ostaje nejasno kako se neutralnost uklapa u “saradnju sa odbrambenim i bezbednosnim strukturama Evropske unije i članstvo u Programu Partnerstvo za mir”. O odbrambenim i bezbednosnim strukturama EU se govori kao o nečemu fluidnom i dosta dalekom od Srbije, iako je Srbija članstvo u EU proglasila svojim strateškim interesom, što podrazumeva punu odbrambenu i bezbednosnu integraciju Srbije u EU.

Sledeći stav da svoje kapacitete za odbranu i bezbednost razvijamo i kroz saradnju sa ODKB izaziva još veću konfuziju jer je to organizacija na čijem čelu se nalazi Ruska Federacija, koja se nalazi pod sankcijama EU, čijem članstvu Srbija teži!? Teško je razumeti kako Srbija, koja ima status kandidata za članstvo u EU, u istu ravan stavlja odbrambenu saranju sa EU i ODKB, pogotovo ako se ima u vidu ozbiljan, i sve ozbiljniji, sukob na relaciji EU i SAD sa jedne i Rusija sa druge strane. Takođe, ostaje nejasno koji su to “drugi međunarodni odbrambeni i bezbednosni subjekti”, i kako ćemo sarađujući sa njima doprinosti nacionalnoj, regionalnoj i globalnoj bezbednosti.

U ovom delu Nacrt Strategije odbrane je suprotan brojnim strateškim i doktrinarnim dokumentima koji su doneti radi učlanjenja Srbije u EU, kao i politici Vlade Srbije koja je članstvo u EU odredila kao prioritetan cilj.

Srbija jedina sarađuje sa ODKB

U drugom stavu ovog poglavlja kaže se da „integracioni procesi u oblasti bezbednosti predstavljaju značajne pretpostavke za unapređenje mira i stabilnosti na globalnom planu i smanjenje opasnosti od tradicionalnih vojnih pretnji” Ako je tako, zbog čega se u uvodnom delu govori o neutralnosti i izbegava spominjanje evropskih integracija a kao opredeljenje se navodi saradnja sa svima, čak i onima koji se ne mogu ni identifikovati u tekstu.

U daljem tekstu se bezbednosno okruženje opisuje čitavim nizom floskula, bez jasnog određenja ko i na koji način ugrožava regionalnu i globalnu bezbednost. Pominju se “neke države” koje intervenišu bez odobrenja Saveta bezbednosti u unutrašnje stvari suverenih država. Pretpostavljamo da se to odnosi na aneksiju Krima od strane Rusije, okupaciju dela teritorije Gruzije i podsticanje i podrška oružanoj pobuni u Ukrajini. Smatramo da to u ovakvom dokumentu treba jasno naglasiti uz adekvatnu procenu pretnje od takvog ponašanja Rusije u međunarodnim odosima.

Pisci Nacrta dalje navode da će aktivna uloga OUN, EU, NATO i OEBS, i njihova sposobnost reagovanja na rizike, izazove i pretnje i dalje znatno uticati na stanje bezbednosti u Evropi. Ovakav stav se, jednostavno, podrazumeva, jer su pobrojane organizacije ključne za mir i stabilnost Evrope.

Ostaje nejasno zbog čega je Srbiji jedinoj u ovom delu Evrope potrebna saradnja sa ODKB, koju sve države u okruženju i EU smatraju neprijateljskom organizacijom.

Posebno je zanimljiv sledeći stav iz procene bezbednosnog okruženja:

”“Za jačanje regionalne bezbednosti posebno je značajan program Partnerstvo za mir, koji omogućava političku, bezbednosnu i odbrambenu saradnju između država članica NATO-a i partnerskih država, na principima dobrovoljnosti i samostalnog opredeljivanja za aktivnosti, u skladu sa sopstvenim prioritetima. Zajednička bezbednosna i odbrambena politika Evropske unije (ZBOP) i dalje ima važnu ulogu u upravljanju krizama i stabilizaciji stanja na prostorima koji se nalaze u interesnoj sferi Evropske unije. Delovanje Organizacije dogovora o kolektivnoj bezbednosti (ODKB) značajno doprinosi očuvanju i unapređenju bezbednosti evroazijskog prostora, ali je, istovremeno, usmereno i na suprotstavljanje izazovima i pretnjama globalnog karaktera, kao što su terorizam i trgovina narkoticima. Ruska Federacija nastaviće da jača politički uticaj i unapređuje svoje kapacitete, a istovremeno i svoju poziciju u pojedinim regionima, kao i u svetu”.“

Šta je bio cilj ove “analize” osim da podeli komplimente svim stranama nije jasno. O ZBOP se govori da “i dalje ima važnu ulogu”, iz čega možemo zaključiti da značaj i moć EU opada, ali da je sačuvala još koliko toliko moći da deluje u “svojoj interesnoj sferi”, mada EU predvodi mirovne operacije širom planete u kojima učestvuje i Srbija. Politički i ekonomski uticaj EU koja je u bliskoj saradnji sa SAD je ogroman. Upotrebiti izraz “još uvek” uz moć EU je neozbiljno.

Ruska Federacija “nastaviće da jača politički uticaj” – na koga i gde? Govoriti o političkom uticaju države pod sankcijama SAD i EU, izolovanoj od glavnih ekonomskih tokova sa ozbiljnim privrednim padom, bez saveznika i zaglavljenoj u brojne konflikte iz kojih ne zna kako da izađe mogu samo ljudi koji ne prate medije, osim ako se pod političkim uticajem ne podrazumeva kontrola nekoliko lokalnih diktatora i kriminalaca. O širenju kapaciteta države koja je u teškim ekonomskim problemima i koja zavisi isključivo od izvoza sirovina niko ozbiljan ne može da razgovara.

Sledeći stav posebno zabrinjava: ”“Pre svega, bezbednosnu situaciju u regionu ugrožavaju pokušaji nametanja nelegalne promene međunarodno priznatih granica Republike Srbije kroz proces rešavanja statusa Autonomne Pokrajine Kosovo i Metohija”“.

Pisci Nacrta Strategije proces rešavanja statusa Kosova i Metohije i pronalaženje održivog rešenja, u koje predsednik Srbije Aleksandar Vučić ulaže ogromne napore proglašavaju ugrožavanjem bezbednosti! Iz ove “analize” može se zaključiti da pisci državne Strategije odbrane snažno podržavaju političke stavove nekih političkih krugova u Srbiji da konflikt treba “zamrznuti”, verovatno dok proces “I daljeg jačanja Ruske Federacije” ne bude dovršen. Nacrt strateškog dokumenta koji je direktno suprotstavljen politici predsednika Republike i Vlade Srbije, nikada ne može postati Strategija države, on može biti deo programa opozicije, ali nikako deo državne politike.

U daljoj analizi govori se da je neutralnost proglašena Rezolucijom o zaštiti suvereniteta i teritorijalnog integriteta, što je besmisleno, uz navođenje svih organizacija koje postoje na svetu sa kojim “neutralna“ Srbija sarađuje, što je suprotno samo ideji neutranosti.

Popis bezbednosnih problema, bez rešenja

Na samom početku analize izazova rizika i pretnji napominje se da će Srbija svoju odbranu razvijati kao vojno neutralna zemlja, sa ciljem dostizanja sposobnosti za efikasan odgovor na bezbednosne izazove, rizike i pretnje. Međutim, u daljoj analizi se ne vidi koje su to sposobnosti neophodne da bi se na procenjene pretnje adekvatno odgovorilo.

Pisci Nacrta ne isključuju mogućnost oružane agresije na Srbiju, a odgovor na agresiju je dobra saradnja sa svima, ne navodeći na koga se tačno misli. Saradnja sa svima uz evrointegracije, smanjuje mogućnost agresije, što je delimično tačno. Pisci ni jednom rečju, u ovom delu teksta, ne pominju odvraćanje kao jedini efikasan mehanizam za sprečavanje agresije, koje se postiže na dva načina – ili velikim odbrambenim kapacitetima, uključujući dobro naoružanu i masovnu vojsku, ili savezništvima koja garantuju kolektivni odgovor savezničkih država u slučaju agresije. Takav savez danas je jedino NATO. Pošto smo “proglasili neutralnost” ostaje nam samo jaka, dobro naoružana i masovna vojska, ali pisci Nacrta ne pominju jačanje i omasovljavanje oružanih snaga Srbije. Ostaje zaključak da će dobri odnosi sa svima i nada da nas niko neće napasti ostati naša jedina uzdanica.

Jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova i Metohije, pisci navode kao ozbiljan bezbednosni problem, uz kratak inventar problema i nepravdi, ali se ne navodi šta će Srbija uraditi ukoliko dođe do ozbiljnog ugrožavanja srpskog stanovništva na KiM i čime će to učiniti.

Separatizam koji se ogleda u delovanju ekstremističkih organizacija i interesnih grupa navodi se kao problem, ali se ne navodi koje su to grupe. Separatizam na jugu Srbije i KiM, označava se kao ozbiljan problem uz zloupotrebe ljudskih i manjinskih prava, sa čime se možemo složiti.

Oružana pobuna se takođe navodi kao bezbednosna pretnja, ali se, po našem mišljenju pogrešno, redukuje isključivo na oružanu pobunu sa separatističkim ciljevima. Mogućnost da oružane grupe potpomognute iz inostranstva pokušaju da nasilnim putem promene političke tokove u Srbiji ne sme biti zanemarena, tim pre što smo takav scenario već videli 2003. godine, a nedavno su se takvi pokušaju dogodili u Crnoj Gori i Makedoniji.

Ostali bezbednosni izazovi su pobrojani bez dublje elaboracije.

Pokušaj nasilnog ukidanja Republike Srpske se u Nacrtu ne pominje, iako je Srbija garant Dejtonskog sporazuma i prava koja su Srbi u BiH stekli tim dokumentom. Ukoliko dođe do pokušaja gašenja RS i napada na stečena prava RS i srpskog naroda u BiH, Srbija bi morala da interveniše, ali se to iz Nacrta Strategije ne vidi.

Pisci Nacrta Strategije su propustili da kao bezbednosni izazov navedu i hibridni rat koji se prema Srbiji vodi putem agresivne propagande sa ciljem da se utiče na političke i ekonomske tokove u Republici Srbiji. Zabrinjava činjenica da agresivna propaganda koju svakodnevno gledamo sa naslovnih stranica tabloida nije primećena od strane pisaca Nacrta kao bezbednona pretnja po Srbiju i direktan pokušaj narušavanja njenog suvereniteta.

Odbrambeni interesi

Stav da odbrambeni interesi proističu iz nacionalnih interesa je logičan i usklađen sa nacionalnim vrednostim definisanim u Nacrtu Strategije nacionalne bezbednosti. Zaštita suverenosti, nezavisnosti i teritorijalne celovitosti; zaštita bezbednosti države i njenih građana; očuvanje mira i bezbednosti u regionu i svetu; unapređenje nacionalne bezbednosti i odbrane kroz proces evropskih integracija; vojna neutralnost i saradnja i partnerstvo sa državama i međunarodnim organizacijama u oblasti bezbednosti i odbrane jesu logično postavljeni odbrambeni interesi.

Vojna neutralnost se definiše kao odbrambeni interes koji je proizašao iz nacionalnih vrednosti i interesa i međunarodnog položaja Republike Srbije, što je veoma pretenciozno. Vojna neutralnost, čiji je jedini sadržaj stav da se ne pristupa NATO je politička oduka koja kao posledicu ima komplikovanje međunarodnog položaja Srbije a ne proističe iz njega, a posebno ne iz nacionalnih vrednosti i interesa.

Totalna odbrana -– patriotizam nije dovoljan

Ciljevi politike odbrane postavljeni su u skladu sa višim strategijskim dokumentima. Ostaje otvoreno pitanje zakona na osnovu kojih će biti sprovođena politika odbrane, kao što smo napomenuli u uvodnom delu ove analize.

Kao jedan od ciljeva politike odbrane radi zaštite suverenosti i teritorijalnog integriteta navodi se odvraćanje, koga nema kada se govori o oružanoj agresiji kao bezbednosnoj pretnji. Odvraćanje od oružane agresije sprovodiće se putem povećavanja kapaciteta i sposobnosti Vojske Srbije, što je jedini put ka povećanju rezilijentnosti sistema odbrane. Pored povećanja kapaciteta Vojske Srbije, povećanju nivoa rezilijentnosti doprinosi i povećanje kapaciteta civilne odbrane. Razvoj sistema odbrane zasnivaće se na potrebama i mogućnostima Republike Srbije, što pod sumnju stavlja mogućnosti podizanja kapaciteta sistema odbrane u dovoljnoj meri da osigura odvraćanje. Mogućnosti sistema odbrane sa postojećim budžetom su veoma ograničene i dimenzionirane kao da smo deo evroatlanske zajednice, što nije slučaj i što očigledno nije tendencija naše spoljne i odbrambene politike.

Naročito je interesantan sledeći stav: “Posebna pažnja biće posvećena sprovođenju neprekidnih i sveobuhvatnih priprema za vojnu odbranu, kao i unapređenju koordinacije svih subjekata sistema odbrane. Razradom i primenom koncepta totalne odbrane stvoriće se uslovi za integralno i pravovremeno angažovanje svih subjekata sistema odbrane”.

Totalna odbrana, kao i vojna neutralnost, je pojam koji ima svoj sadržaj prepoznatljiv u uporednoj praksi različitih država u različitim istorijskim periodima. Nema sumnje da politička odluka da se ostane izvan NATO, uz strateško parnerstvo sa Ruskom Federacijom, u aktuelnom stanju međunarodnih odnosa, zahteva preformulisanje našeg koncepta odbrane. Totalna odbrana jeste jedino rešenje za državu naše veličine koja se nalazi u neprijateljskom okruženju bez saveznika.

Države u našem okruženju mogu da razvijaju male profesionalne vojske, uz relativno niske troškove odbrane, s obzirom da su članice NATO, ili će to uskoro postati. Članstvo u NATO omogućava svakoj državi primenu koncepta pametne odbrane, uz specijalizaciju njihovih vojski i “deljenje bezbednosnih rizika”. Srbija se tog konfora svesno odrekla tako da smatramo da nam totalna odbrana ostaje jedini koncept koji nam koliko-toliko može obezbediti odvraćanje. Međutim, razrada koncepta totalne odbrane mora nužno uključiti omasovljenje oružanih snaga, opštu obuku stanovništa za vođenje oružane borbe, formiranje još jedne komponente oružanih snaga uz višestruko povećanje izdvajanja za odbranu. U razradi koncepta totalne odbrane možemo se ugledati na tri modela: švajcarski, izraelski ili model organizacije ONO, kakav smo imali za vreme SFRJ.

Totalna odbrana se oslanja na sve snage jednog društva, a osnovni nosilac oružanog i neoružanog suprotstavljanja su građani. Pripreme građana za opštenarodni odbrambeni rat i opšti oružani otpor neprijatelju nisu moguće bez vraćanja obaveze služenja vojnog roka. Pripreme građana za civilnu odbranu ne mogu se efikasno sprovesti bez uvođenja obaveznog predmeta u školski sistem kroz koji bi se omladina osposobljavala za obaveze koje ima prema odbrani zemlje.

Dosledno sprovođenje sistema totalne odbrane povećalo bi odvraćajuće kapacitete Srbije i odluku da se ugrozi opstanak Republike Srpske ili srpskog naroda na KiM, učinilo bi težom za eventualnog agresora. Međutim ozbiljnije narušavanje odnosa između SAD i EU sa jedne i Rusije sa druge strane, postojeću poziciju Srbije učinio bi teško održivom, pogotovo ako se ima u vidu težnja Rusije da osloncem na Srbiji destabilizuje Balkan i EU. Srbija bi se u toj situaciji našla na “liniji vatre”, okružena članicama NATO, bez mnogo izgleda da se odbrani.

Uspostavljanje poverenja kroz bilateralnu saradnju je dobar instrument mirovne politike, ali on ne pruža trajne bezbednosne garancije državi koja se nalazi izvan NATO, a razvija prijateljske odnose sa Rusijom, koja je u sukobu sa vodećim državama EU i SAD.

Zaštita bezbednosti građana kroz efikasnu kontrolu državne granice; zaštita i spasavanje u miru, vanrednom stanju i ratu; sajber bezbednost, zaštita kritičnih infrastruktura i zaštita i spasavanje, jesu veoma važni, ali je reč o isključivo ili prvenstveno policijskim poslovima, pa nije jasno zbog čega su se ove aktivnosti našle u Nacrtu Strategije odbrane.

Unapređenje nacionalne bezbednosti i odbrane kroz proces evropskih integracija je opisanao kao cilj koji se ostvaruje kroz jačanje kooperativne bezbednosti sa EU; Učešće Republike Srbije u aktivnostima ZBOP i unapređenje naučnoistraživačke i vojnoekonomske saradnje sa EU. Iz ovako formulisanih ciljeva teško je zaključiti da je Srbija kandidat za članstvo u EU. I dalje ostaje nejasno kako se miri kooperativna bezbednost i vojna neutralnost, koje se međusobno isključuju.

Vojna neutralnost, kao odbrambeni interes, je posebno sporna jer takvu neutralnost ne poznaje praksa međunarodnih odnosa. Neutralnost ne može biti interes, ona je međunarodni status koji se stiče odlukom vlastitih državnih organa i priznanjem neutralnosti od strane zainteresovanih država i međunarodnih organizacija. Takva neutralnost, kao interes, ostvaruje se dostizanjem sledećih ciljeva: nepristupanje vojno-političkim savezima; integralnim angažovanjem subjekata odbrane i odbrambenih potencijala i stvaranjem uslova za odbranu osloncem na sopstvne snage i potencijale. Ovakva odredba je formalnologički sporna jer je nemoguće ciljeve negativno definisati. Negativno se mogu definisati stavovi a ne ciljevi. Neulazak u vojno-političke saveze je stav a ne cilj, ulazak može biti cilj.

U daljem tekstu se navodi da Srbija ima nameru da sa NATO sarađuje kroz program Partnerstvo za mir i da želi da sarađuje sa ODKB i država članicama te organizacije, uz želju da se sporovi u svetu rešavaju mirnim putem! Ovakve rečenice više pripadaju pamfletima naivnih pacifističkih organizacija nego tekstu Strategije odbrane jedne ozbiljne države.

Čime braniti neutralnost? 2Odbrana osloncem na sopstvene snage je takođe spisak lepih želja, bez jasnog određenja koje su to snage, koliko to košta, ko će to finansirati, koliko vojnika nam treba da sprovodimo politiku vojne neutralnosti, koja se temelji na totalnoj odbrani. Da li će razvoj patriotizma i “voljnosti” da se učestvuje u odbrani zemlje biti dovoljno da se nivo odbrambenih sposobnosti drži ne na “zahtevanom” već na dovoljnom nivou da se obezbedi odvraćanje I odgovor na agresiju u svakom od scenarija koji su morali biti predviđeni? Razrada mogućih scenarija agresije na Srbiju nam može dati odgovor koliko vojnika nam treba, kakvo naoružanje nam treba, koliki moraju biti izdaci za odbranu i da li je ovakav međunarodni položaj Srbije održiv na dug rok.

Sledeći odbrmbeni interes koji se navodi je saradnja i partnerstvo sa državama i međunarodnim organizacijama u oblasti odbrane. Nakon odbrane osloncem na sopstvene snage i zaštite neutralnost svim pravnim i drugim sredstvima, pisci Nacrta obrazlažu saradnju sa međunarodnim organizacijama i drugim državama kao interes, što unosi dodatnu konfuziju u ovaj inače veoma konfuzan dokument. Ponovo se navodi saradnja i sa NATO i sa ODKB, samo se sada pridodaju i nesvrstani – „Posebnu pažnju posvećujemo saradnji sa tradicionalno prijateljskim i partnerskim državama“, bez navođenja koje su to države.

Konfuzan dokument

Dokument koji je pred nama ne zadovoljava osnovne uslove da bi mogao biti usvojen kao Strategija odbrane. Nacrt Strategije je ušao u proceduru nakon što su usvojene izmene i dopune zakona iz oblasti odbrane koji bi trebao da proističu iz Strategije odbrane koja se vremenski donosi neposredno pose njih. Sama ova činjenica dovoljna je da se ovaj dokument diskvalifikuje.

Tekst dokumenta je veoma konfuzan, smenjuje se odbrana osloncem na sopstvene snage sa kooperativnim konceptom bezbednosti, ističe se vojna neutralnost uz istovremeno članstvo u EU i PzM i saradnju sa ODKB, čak i Pokretom nesvrstanih. Pisci Strategije pokušavaju da izbegnu opredeljenje po svakoj politički osetljivoj temi kao što je, na primer: Želite li zaista da postanete članovi Evopske unije? Iz ovog teksta se ne vidi jasno opredeljenje. Stav da želimo u EU morao bi biti materijalizovan kroz težnju za uključivanjem u ZOBP, a ne saradnju i tretiranje EU kao organizacije sa kojim moramo da sarađujemo, ali nevoljno, dok se situacija u svetu ne promeni.

Šta se stvarno podrazumeva pod vojnom neutralnošću? Da li je to samo drugo ime za tajne saveze sa Rusijom i negativan stav prema NATO, koji nemate hrabrosti javno da iznesete.

Šta se podrazumeva pod totalnom odbranom? Da li to podrazumeva vraćanje vojnog roka i koliko će on trajati, da li to znači formiranje ozbiljnih rezervnih snaga i kakve obaveze će imati građani u vezi sa tim. Da li će u škole biti vraćen predmet koji će omladinu osposobljavati za odbranu zemlje?. Ako je odgovor pozitivan, pitanje je koliko će to da košta i kako će biti plaćeno, na koji način mislite da motivišete ili primorate građene da izvršavaju svoje obaveze prema odbrani države. Ako je odgovor negativan postavlja se pitanje kako mislite da branite državu?

Kakva je vaša procena trenutne bezbednosne situacije u svetu i stanja međunarodnih odnosa, kada verujete da je moguće sarađivati sa dve sukobljene strane istovremeno, ili mislite da sukob Rusije i Zapada ne postoji?

Šta planirate da uradite u slučaju pokušaja nasilnog gašenja Republike Srpske i masovnog nasilja na severu Kosova? Da li su dimenzionirane snage za takvu intervenciju?

Da li ste napravili moguće scenarije agresije na Srbiju, Republiku Srpsku i Srbe na KiM i zašto niste?

Tek jasni odgovori na ova pitanja mogu činiti ozbiljnu Strategiju odbrane. Ovaj tekst to nije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari