Danilo Vuković: Navikli smo na eroziju socijalnih prava 1Foto: N1

Profesor Pravnog fakulteta Danilo Vuković, rekao je da se u poslednje dve decenije u Srbiji prebacuje odgovornost sa države na građane i porodične budžete, prenosi portal UGS Nezavisnost.

One u razgovoru za ovaj portal naveo, da smo navikli na eroziju socijalne politike pa nam je normalno da deci plaćamo udžbenike, dopunsku nastavu, časove stranog jezika, sport, kao i da se oslanjamo sami na sebe i raskidamo mreže solidarnosti u društvu.

Kako prenosi ovaj portal, Vuković je ocenio povodom 20. februara – Svetskog dana socijalne pravde, da je globalni neoliberalizam veoma uticao i na srpsko društvo.

– Za neoliberalizam se često kaže da je to kapitalizam kome se niko ne suprotstavlja, a najmanje radnici ili radnička klasa. U njegovoj osnovi stoji kapital, a kapital je kao i vlast, ako nema ograničenja, on će težiti da se širi, razvija i da brine primarno o svojim interesima, isto kao što to rade vlade bez opozicije ili autokrate bez političkih protivnika, objasnio je Vuković koji je ujedno i autor knjige „Preoblikovanje neoliberalizma: socijalna politika u Srbiji“ koja se smatra prvom celovitom sociološko-pravnom studijom o transformaciji socijalne politike u Srbiji pod uticajem neoliberalizma.

On je ukazao da je u Srbiji „snažno nasleđe socijalizma“, i da smo navikli da država značajno brine o zdravlju, obrazovanju i blagostanju građana.

– Ali, isto tako imamo i snažne uplive kapitala koji postepeno, mic po mic, kako se kaže, pomeraju granice naših prava. To se može videti u mnogim oblastima. Na primer, sve više radnika radi na privremenim i povremenim poslovima ili u neformalnoj ekonomiji. Takvi radnici su jeftiniji za poslodavce, zamenljiviji i sa manjim potencijalom da ’ucenjuju’ poslodavce i traže bolje uslove rada“, istakao je profesor prenosi portal UGS Nezavisnost.

Vuković je ukazao da su građani Srbije suočeni sa trendom erozije prava i dodao da to ne važi za sve građane, ne za sve jednako i taj trend ne deluje na svakom planu i u svakoj politici jednako. Neki pojedinci i društvene grupe uspevaju da zaštite svoje interese bolje od drugih.

– Recimo da su u tom pogledu zaposleni u javnom sektoru u prednosti u odnosu na one u privatnom, da su srednji slojevi u prednosti u odnosu na radnike i poljoprivrednike itd, rekao je Vuković.

On je saglasan da neoliberalizam nije isti, na primer, na prostoru Evropske unije i na Zapadnom Balkanu.

– Nije, zato što pozicija, na primer, Austrije ili Francuske u svetskom kapitalizmu nije ista kao i Srbije. U njihovoj privredi manji udeo imaju niskokvalifikovani i niskoproduktivni radnici. Oni takve radnike nalaze u zemljama Azije, Afrike i u zemljama kao što je Srbija. Zahvaljujući globalizaciji svetske ekonomije, proizvodnja se izmešta u zemlje sa jeftinom radnom snagom, pogotovo proizvodnja koja nije posebno sofisticirana ili tehnološki napredna. Tako se, na primer, u Srbiji prave creva za gorivo ili čarape, a u Zapadnoj Evropi tehnološki napredniji proizvodi kao što su lekovi, automobili i sl. Sa druge strane, za niskokvalifikovane i slabo plaćene poslove u evropskim zemljama često konkurišu trajni ili privremeni migranti, istakao je Vukotić i dodao da je u razvijenim zemljama i mnogo viši nivo radnih i socijalnih prava.

Prema njegovim rečima, nivo radnih i socijalnih prava i mehanizmi njihove zaštite su mnogo razvijeniji, i teže ih je bilo razbiti nego u zemljama kao što je Srbija. Isto tako, bilo je teško razbiti sve mehanizme preraspodele, na primer, nisu svuda smanjeni porezi za bogate, materijalna davanja i dalje uspevaju da koliko-toliko zaštite od siromaštva itd.

Vuković je naveo da ako direktorki velike firme smanjite platu za 20 odsto ona će možda morati da skreše svoje troškove na putovanja ili kola, ali će moći da živi na manje više istom nivou kao i ranije. Ako se to desi radnici na minimalcu, njoj će biti ugrožena sama egzistencije, prenosi portal.

Odgovarajući na pitanje zašto u političkoj areni Srbije nema ozbiljnih i uticajnih zastupnika interesa radničke klase, Vuković ukazuje da ni u zapadnim zemljama partije levice nisu ono što su bile, odnosno da su se pomerile ka centru, pokušavajući da privuku i srednje slojeve.

– Radnička klasa nije ono što je bila. Danas radnici u razvijenim zemljama mogu da uživaju u materijalnom standardu koji su ranije imali srednji ili viši slojevi. Mogu da imaju, na primer, automobile, stanove ili kuće, mogu da putuju na letovanja i zimovanja, da prikupljaju ušteđevinu. U takvim okolnostima, interesi radnika više nisu tako jasno definisani kao kada su njihovi roditelji bili radnici, pre nekoliko decenija. U mnogim zemljama njihove interese sada predstavljaju populisti koji se bore protiv imigranata i čuvaju nacionalnu kulturu, više nego prava radnika. Oni koji ne idu za njima, okupljaju se oko drugih ideja, kao što su ekologija, lokalni ili nacionalni identiteti, prava seksualnih manjina i slično. To su teme koje više pokreću nego prava radnika, objasnio je profesor Pravnog fakulteta.

U Srbiji je politički uticaj radničke klase slabio u drugačijim okolnostima?

– U Srbiji su delovali i drugi razlozi. Propast socijalizma, raspad Jugoslavije i decenije siromaštva koje su nastupile sa razvojem divljeg kapitalizma doveli su do toga da druge ideje okupiraju birače. Nekada su to nacionalne ideje, a nekada ideje socijalne pravde, samo sada usmerene protiv nove političke i ekonomske elite koja se obogatila u divljoj privatizaciji, protiv korupcije i zloupotrebe države i njene imovine. Upravo na tom talasu je i Srpska napredna stranka došla na vlast. I oni su, paradoksalno, delu radnika u Srbiji doneli nešto – poslove. Po pravilu loše plaćene i sa malim stepenom zaštite, ali ipak poslove. Videćemo da li će se u narednom periodu pojaviti političari i stranke koji će stvari pogurati za korak dalje u pravcu veće radno-pravne zaštite ili u pravcu politika kojima će se podržati otvaranje boljih i tehnološki naprednijih radnih mesta, kaže Vuković.

Na pitanje zašto uprkos rastućim socijalnim nejednakostima u Srbiji nema masovnih radničkih pokreta i većih socijalnih protesta, Vuković odgovara da je globalnom slabljenju levih i radničkih pokreta doprinela i mala zainteresovanost građana za politiku.

– Više od 70 odsto građana Srbije nisu zainteresovani za politiku, a tek svaki deseti je učestvovao u nekom skupu ili protestu. Treće i posebno važno za sadašnju političku situaciju – danas je stanje u Srbiji bolje nego što je bilo, na primer, devedesetih. Iako je siromaštvo rašireno, a nejednakosti među najvećima u Evropi, dobar deo ljudi živi bolje ili makar dovoljno dobro da ih socijalna situacija neće isterati na ulične proteste. Konačno, za artikulisanje ideja i protesta potrebni su akteri koji će to raditi – sindikalni lideri, građanski aktivisti i političari. Čini se da oni koji su sada na sceni nisu preterano uspešni u tom poslu, zaključuje Danilo Vuković u razgovoru za portal Sindikata Nezavisnost.

Generalna skupština Ujedinjenih nacija je 2007. godine proglasila 20. februar za Svetski dan socijalne pravde. Polazište UN je bila ideja da globalizacija tržišta bez prepreka u kretanju investicija može da podstiče ekonomski razvoj i poboljša životni standard ljudi širom planete, ali da je to moguće samo ukoliko se ljudska prava, rodna ravnopravnost i dostojanstvo postave u temelje razvoja.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari