Građani su odgovorni za parastos demokratije (FOTO) 1Foto: Siniša Obrenić

Politika u Srbiji postoji 200 godina, a ne jedan dan. I posle tih 200 godina politika ovde nije diferencirana.

Ne znate šta je levo, šta desno, šta je u centru. To je sramotno za jednu državu i njenu političku tradiciju. To mora da prestane. Mi kao građani moramo da znamo šta biramo.

Dosta je bilo raznih DOS-ova, raznih ujedinjenja, raznih fluidnih stavova. To tako ne može u politici. Političari se moraju konačno izjasniti za šta su oni da bismo mogli da ih biramo kao naše političke reprezente, izjavila je istoričarka Branka Prpa na tribini „Čekajući šesti… 19 godina kasnije“ koju je povodom 5. oktobra organizovao Pokret „Novi optimizam“ u subotu uveče u Centru za kulturnu dekontaminaciju.

Prpa je primetila da danas nema te vrste euforije koja je okruživala Peti oktobar.

– Mi smo sahranili sve dobro u nama. Sahranili smo naše nade, naš projekat budućnosti i mi smo kao zombijevska nacija i zombijevska država bez ideja šta će biti sutra. Kao istoričar moram da kažem da sam kao savremenik prisustvovala jednom istorijskom događaju i da danas isto kao savremenik gledam kako je taj istorijski događaj nestao zauvek u, kao što bi rekla Hana Arent, neopisivoj banalnosti našeg političkog života i naše svakodnevice. Za ovo stanje parastosa demokratije, neću da optužujem vlast. Optužujem nas građane, koji očigledno nismo, što bi Kant rekao, izašli iz samookrivljujuće nepunoletnosti. To znači da smo mi kao građani nepunoletni i nismo preuzeli odgovornost za naše živote i našu budućnost. Drugačije ne možete da objasnite paralizu u kojoj se mi sada nalazimo gotovo dve decenije. Mi imamo problem sa nama samima i krajnje je vreme da razmotrimo šta je u stvari naš problem. Da li mi kao građani hoćemo da preuzmemo odgovornost za vlastiti život i vlastitu budućnost ili smatramo da će nam to neko samo baciti sa neba. E, neće. Prostor slobode se ne dobija, prostor slobode se osvaja. Uvek je tako bilo u istoriji ljudskog roda, i dan danas važi to isto jednostavno pravilo, istakla je Prpa.

Kolumnista nedeljnika „Vreme“ Teofil Pančić je rekao da ga diskurs razočaranih, onih što izjavljuju da „nismo dočekali 6. oktobar“ jako nervira i da on nije razočaran po tom pitanju, već je razočaran što danas živi „pod vlašću Aleksandra Vučića i radikala, ma kako se danas zvala ta stranka“. Iako je svakodnevno pisao o svemu lošem što se radilo nakon 5. oktobra, po njegovim rečima, to nema veze sa bilo kakvim strateškim nezadovoljstvom već sa prirodom posla koji radi.

Pančić se složio sa Brankom Prpom da je odgovornost na građanima i podsetio na činjenicu koliko su zagovornici „belih listića“ 2012. godine odgovorni za stanje u kojem smo danas.

– Odgovornost na njima je ogromna. Osim jednog slučaja, ne sećam se da je iko od njih javno na ozbiljan i odgovoran način preispitao svoj tadašnji stav i njegove posledice u ovom društvu. Ako neki od najboljih među nama to nisu u stanju da urade, da preispitaju vlastitu odgovornost, zašto to onda da očekujemo od najgorih među nama. Kako možemo to da očekujemo od onih koji su vladali devedesetih? Kakve oni veze imaju sa odgovornošću i moralom jer, da imaju, ne bi radili sve to što su radili.

Pančić je podsetio i na činjenicu da 5. oktobar „nije pao s Marsa“ već smo prethodno imali izbore 24. septembra na kojima su ljudi većinom glasova odlučili da Milošević ode s vlasti.

– Glasali su za antimiloševićevskog kandidata. I to naravno nije bilo slučajno jer je upravo, hteli mi to ili ne, samo Koštunica i bio taj za koga je većina u Srbiji mogla da glasa, a da nije Milošević. Trebalo im je deset godina svih ratova i sankcija, naročito bombardovanja 1999. godine, da bar malo odstupe od svog neprikosnovenog kandidata Miloševića, istakao je Pančić.

Miodrag Simović, aktivista pokreta „1 od 5 miliona“ je naveo da se seća, iako je bio jako mlad, da je u tim danima bilo puno poleta i optimizma.

– Svi narodi u svetu imaju datume koje obeležavaju jer su bitni za njihovo prepoznavanje, za identitet. Neki osporavaju, neki hvale 5. oktobar ali je neupitno da je to jedan od tih naših datuma i posle 19 godina se o njemu stalno priča i to je datum koji je ušao i u neku formu usmenog predanja. To jeste bitan datum kada se dogodila velika promena. Da li je ona iskorišćena, to je drugo pitanje, kazao je Simović.

Profesorka Biljana Stojković se prisetila 5. oktobra po optimizmu koji su ljudi ispoljavali, ali se seća i činjenice da su se ubrzo nakon promena, na RTS-u pojavile reklame o toleranciji.

– Za vreme tih reklama sam plakala. To me je veoma duboko dotaklo jer sam imala utisak da se ova država konačno otvorila za razumevanje nečega što do tada nismo uspevali da shvatimo kao kolektiv, da prihvatamo različitost, da razumemo da u ovoj Srbiji žive različiti ljudi, na svaki način različiti. To je toliko nedostajalo do tada, a fali toga i danas. Ono što se sada dešava je ponovno buđenje Univerziteta. Setimo se da je i tadašnji Otpor nastao od mladih ljudi, a kasnije se pretvorio u narodni pokret. Ovo što se desilo nedavno u Rektoratu, volela bih da verujem da je jedno seme budućeg organizovanog otpora, kazala je Stojković.

Goran Marković: Krenuo sam od sebe

Slažem se da smo mi sami krivi što nam se ovo dešava. Ja sam to pre izvesnog vremena raščistio sam sa sobom. Pitanje onoga šta će se dešavati je, u suštini, intimno pitanje. To više nije stvar pokreta ili politike. Mora da se desi nešto u svakom čoveku. Ne znam kako da utičem na druge ljude, pa sam krenuo od sebe. Počeo sam da radim na sebi. Kao krivac. Ako sit i saučesnik u svemu ovome, ti sada moraš da ispaštaš zbog svega ovoga. Moraš nešto da preduzmeš. Prva stvar koju sam preduzeo je da prekinem svaki odnos sa ljudima koji su u vezi sa ovom bandom koja nas teroriše. Mnogo ljudi, naročito iz mog okruženja je sa njima, bilo otvoreno bilo da koketira sa njima. Napravio sam unutrašnji spisak ljudi, svojevrsnu crnu listu, sa kojima sam prestao da komuniciram. Ako uđem u prostoriju gde su oni, ja jednostavno izađem. Ako mi se jave, ja okrenem glavu na drugu stranu. Oni za mene, naprosto, ne postoje. Nema tu sukoba, samo ne postoje za mene. Oni su za mene vazduh. Nemam nikakav drugi način. Postoji ono što je potpuno izgubljeno a to su moralni standardi. Pokušavam sebe stalno da preslišavam da li imam dovoljno visoke moralne standarde i da li ih se pridržavam. To je ono što ja mogu da uradim za svoju budućnost i za budućnost ostalih.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari