Istina o genocidu danas je pod teškim pritiskom političkih elita 1Foto: Kemal Softić

To ocenjuje za Danas Mirsad Duratović, predsednik Skupštine grada Prijedora, uoči godišnjice obeležavanja Međunarodnog dana belih traka u znak sećanja na isti dan 1992. godine, kada je započeta kampanja vršenja masovnih zločina, genocida, i kada je hiljade Prijedorčana ubijeno, nestalo, završilo u logorima.

Sagovornik Danasa je preživeo stradanje svoje porodice jula 1992. godine, kada mu je ubijena kompletna porodica.

– U ovim danima uoči obilježavanja mogu se čuti pomirljivi tonovi i razna obećanja međutim sve će to opet nestati odmah nakon završetka komemoracije i tako do sljedeće godine. Toliko ima primjera gdje lokalne vlasti nisu pokazale empatiju prema civilni žrtvama ali najsuroviji je evo već šestogodišnje odbijanje izdavanja saglasnosti za izgradnju spomenika ubijenoj djeci Prijedora u periodu 1992-1995. godina. To je najbolji primjer odnosa lokalne zajednice prema sve što se dešavalo na ovim prostorima devedesetih. Na ovom primjeru padaju sve maske a lijepe i pomirljive riječi o suživotu, pomirenju, jednakosti i empatiju prema žrtvama iz usta lokalnih vlastodržaca nestaju u vjetru, jecajima i uzdasima majki koje čekaju da vide spomenik svojoj ubijenoj djeci.

*Vaše lično tragično iskustvo odredilo Vas je da nakon funkcije predsednika Upravnog odbora Udruženja logoraša „Prijedor 92“, nastavite da se borite za istinu i pravdu kao političar. Sa kakvim iskustvima se suočavate na tom putu?

– Osnovni segment moga političkog djelovanja je upravo borba za prava civilnih žrtava rata i uspostava suživota i pomirenja na ovim prostorima. Naravno da to nije nimalo popularna i poželjna politika na ovim prostorima i ti moji stavovi me često dovode u situaciju da me jedna strana optužuje za radikalizam i nekoga ko ruši dobre međuljudske odnose jer pričam o genocidu dok druga strana me optužuje za „izdaju“ jer sjedam i razgovaram sa političarima iz drugog tabora.

Istina o genocidu danas je pod teškim pritiskom političkih elita 2

*Kako biste opisali posledice užasa iz devedesetih – danas?

– Neravnopravnost povratnika u RS iz godine u godinu ima sve teže oblike i lepeza primjera diskriminacije je sve šira i šarenija. Institucionalna diskriminacija povratnika o kojoj stalno govorim i na koju upozoravam će vrlo brzo svesti broj povratnika u RS na „statističku grešku“. Ta institucionalna diskriminacija se ogleda kroz mnoga zakonska rješenja na štetu povratnika, razne pravilnike koji preferiraju bivše pripadnike VRS i njihovu djecu, i raspodjelu sredstava iz budžeta gdje se povratnička naselja i organizacije ostavljaju na marginama i bez sredstava za obnovu infrastrukture. Žrtve genocida nisu priznate, mjesta zatočenja i bivši logori nisu obilježeni, kao ni masovne grobnice jer vlasti neće da izdaju odobrenja. Na taj način se nekadašnji povratnici u Prijedor dovode u situaciju da sada „dobrovoljno“ ponovo napuštaju ovaj prostor. Državne institucije, ali i organizacije koje se bave pitanjem zaštite ljudskih prava skoro da ništa i ne čine da se diskriminacija prekine i da povratnici u RS budu tretirani kao ravnopravni građani. Posebno je zabrinjavajuće (ne)postupanje međunarodne zajednice i onih koji su zaduženi za provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, odnosno njegovog Aneksa VII koji definiše pitanje povratka i povratnika. Povratnici se osjećaju kao ničiji ljudi i napušteni od svih.

*Kako ocenjujete odnos aktuelne srpske vlasti ali i cele, dominantne političke elite prema genocidima, ratnim zločinima i etničkim čišćenjima, koje je sprovodila vlast Slobodana Miloševića?

– Pa ja iz ovog ugla i sa ove pozicije nisam vidio da se ta vlast na bilo koji konkretan način ogradila od počinjenih genocida, ratnih zločina, etničkih čišćenja koje je proveo i potpomagao režim Miloševića. Naprotiv, evo jedan primjer, novcima iz budžeta odnosno novcima građana Srbije, Vlada je finansirala izgradnju studentskog doma u Bosni i Hercegovini koji nosi naziv po presuđenom ratnom zločincu. I kakav odnos većine stanovnika BiH onda očekujete prema Srbiji i njenim građanima koji u suštini i ne znaju niti imaju utjecaja gdje će Vlada utrošiti budžetska sredstva?

*Većina građana Srbiji živelo je u mraku teške ratno zločinačke propagande a danas u mraku zataškavanja i relativizacije istine o tome. Njihov odnos prema ratu i zločinima je isključivo iz pozicije žrtve. Kako vidite ishod takvog odnosa u budućnosti, pomirenja, pokajanja…? Vlast u Srbiji je manje više ista kao i devedesetih, dok su njihovu saveznici u RS, takođe, isključivo na strani zataškavanja i negiranja istine o ratu Bosni?

– Sve dok ovakve politike, preko medija koje imaju pod svojom kontrolom, budu zataškavale i relativizirale istinu o ratnim zločinima, više sredstava izdvajale za organizacije koje se bave negiranjem ratnih zločina i veličanjem ratnih zločinaca, izdvajale novce za odbranu ratnih zločinaca, davale nazive ulica ili škola po presuđenim ratnim zločincima, ratne zločince pretvarali u narodne heroje naravno da će građani sa koljena na koljeno prenositi taj osjećaj i sve posmatrati iz ugla žrtve. A to je ono što treba vlasti da bi se kod vlastitog naroda opravdala za počinjene ratne zločine ili saučešće u istima.

*Imajući u vidu da prošlo čak tri decenije od rata, vidite li mogućnost da se istina o genocidima i zločinu sačuva od pritiska politike njihovih promotera? Da li je sa srpskim političarima aktivnim i tokom devedesetih moguće uopšte nadati se satisfakciji i normalnom pristupu tragedijama?

– Istina o genocidu se neće moći izbrisati i bit će sačuvana jer je zapisana u presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Međutim, ta istina je danas pod ogromnim pritiskom raznih politika koje svoju političku moć i snagu crpe upravo u radikalnom biračkom tijelu koje sigurno ima direktne ili indirektne veze sa počinjenim genocidom. Sve dok se kroz sisteme vlasti u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Republici Srpskoj pa i zemljama regiona budu provlačili političari koji su bili aktivni tokom devedesetih, da li kao političari ili pripadnici vojnih formacija nije moguće uopšte nadati se satisfakciji i normalnom pristupu tragedijama. Pogotovo dok god izborni zakon bude dozvoljavao da se presuđeni ratni zločinci mogu kandidirati za političke funkcije i obnašati pozicije u vlasti taj proces će samo ići koracima unazad.

*Član ste REKOM. Vidite li tu inicijativu i organizaciju kao jednu od onih koja bi mogla da povuče i unapredi proces suočavanja i pomirenja?

– REKOM je učinio jako veliki uspjeh u umrežavanju organizacija u regionu koje se bave procesom suočavanja sa prošlošću i pomirenjem. Učinio je također mnogo da se region upozna sa počinjenim zločinima na njegovom cijelom prostoru. Međutim, REKOM u ovom momentu smatram da nema mogućnost da učini više odnosno da pokrene glavni „zupčanik“ u tom procesu suočavanja sa prošlošću i pomirenju a to su političke strukture koje vladaju Regionom. Otpor postoji u svim zemljama Regiona a upravi iz razloga koji sam naveo maloprije tj. ostataka struktura u sistemima vlasti koje su dovele do zločina počinjenih devedesetih.

Oprost niko ni ne traži…

*Je li oproštaj moguć?

– Šta podrazumijeva oproštaj? Žrtve ratnih zločina nisu počinile ni jedan osvetnički čin od dana povratka u svoje prijeratno prebivalište, u mjesta gdje su zločini počinjeni iako pa skorom svakodnevno susreću ljude koji su bili dio ratne mašinerije koja je činila zločine, susreću ponekad i direktne izvršioce zločina, saznali su imena počinioca zločina. Samim tim su dokazali da su za suživot i pomirenje. Ali tim činom nikako ne pokazuju da su oprostili ili da mogu oprostiti. Na drugoj strani žrtve se u mjestu povratka suočavaju sa zabranama obilježavanja mjesta ratnih zločina, masovnih grobnica, logora, pokušajima zabrana sjećanja i komemoracija od strane lokalnih vlasti. Može li se oprostiti nekome ko ti je ubio 47 članova porodice, oca, brata, djeda, baku? Kako? Treba li da žrtve prestanu da pričaju o počinjenim zločinima da bi na taj način dokazale da su za suživot i pomirenje? A to se traži od žrtava? Niko ne može oduzeti pravo žrtvi da priča onome šta joj se desilo niti ima pravo da traži da ta žrtva oprosti svojim mučiteljima. Ko može stati pred mjesecima seksualno zlostavljanu logorašicu i reći joj: „Oprosti im.“ A i kome da oproste kada niko oprost i ne traži.

Podržite nas članstvom u Klubu čitalaca Danasa

U vreme opšte tabloidizacije, senzacionalizma i komercijalizacije medija, duže od dve decenije istrajavamo na principima profesionalnog i etičkog novinarstva. Bili smo zabranjivani i prozivani, nijedna vlast nije bila blagonaklona prema kritici, ali nas ništa nije sprečilo da vas svakodnevno objektivno informišemo. Zato želimo da se oslonimo na vas.

Članstvom u Klubu čitalaca Danasa za 799 dinara mesečno pomažete nam da ostanemo samostalni i dosledni novinarstvu u kakvo verujemo, a vi na mejl svako veče dobijate PDF sutrašnjeg broja Danas.