Lečenje u Srbiji: Plati ili čekaj 1Foto: EPA

Plaćamo solidarno, lečimo se svi – to je logika zdravstvenog osiguranja. No u Srbiji se polako uspostavlja dvoklasno zdravstvo gde su oni koji nemaju novca za privatne preglede i osiguranja zapravo građani drugog reda.

Kada je dobila temperaturu, Vanja je na pregled čekala deset dana. Do pregleda, prehlada i temperatura sami su prošli. Njena sugrađanka Nataša na pregled posle izlečenog karcinoma i dalje čeka – već pet meseci. Da su kojim slučajem imale uplaćeno i privatno zdravstveno osiguranje, davno bi stigle na red. Vanja bi na pregled bila primljena odmah, a Nataša bi čekala najduže tri dana.

Tako u najkraćem izgledaju dva paralelna zdravstvena sistema u Srbiji – jedan za one koji imaju novca i drugi za one koji ga nemaju, pa zavise od obaveznog zdravstvenog osiguranja.

To osiguranje plaćaju svi zaposleni kroz doprinose. Koliko će oni iznositi zavisi od visine zarade. Na prosečnu neto zaradu od 50.000 dinara, zdravstveno osiguranje košta oko 7.000 dinara, pola na račun zaposlenog, a pola na poslodavca. Organizovan na načelu solidarnosti, takav sistem međutim obezbeđuje pravo na zdravstvenu zaštitu i za one koji nemaju primanja, pa obuhvata oko 90 odsto stanovništva.

Svima njima se na papiru garantuje prilično širok spektar usluga u državnim ustanovama i lekovi sa liste Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje (RFZO), iako često uz doplatu participacije. U praksi, međutim, overena zdravstvena knjižica nije garancija da će lečenje i dobiti, jer mnogi, poput Vanje i Nataše, jednostavno ne mogu da stignu na red.

Na jedinstvenoj listi čekanja u državnim zdravstvenim ustanovama koju vodi RFZO, nalazi se oko 74.500 ljudi. Na preglede se čeka po nekoliko meseci, a na pojedine operacije i po nekoliko godina.

„Naši lekari i medicinski radnici masovno odlaze i sad imamo problem nedostatka stručnog kadra i, što je još gore, nemamo jednaku zastupljenost zdravstvenih radnika u svakom okrugu“, objašnjava za DW specijalistkinja socijalne medicine Danijela Stanković-Baričak koja se bavi menadžmentom u zdravstvu. „U Sremskom okrugu, na primer, ima 186 lekara na 100.000 stanovnika, a u nišavskom 383. Pravo na jednak obim i sadržaj usluga zdravstvene zaštite tako pada u vodu, jer nema jednak broj zdravstvenih radnika da im te usluge pruži.“

„Ako danas radite kao lekar ambulantu, vaša norma je maksimalno 20 pacijenata, a vi uradite 50 i imate još 50 nezadovoljnih, jer ne mogu da dođu do vas“, priča nam nekadašnji direktor više zdravstvenih ustanova koji je zbog lošeg iskustva prešao u privatni sektor i ne želi više da govori pod imenom i prezimenom. „Računajte 50 pacijenata na 420 minuta radnog vremena: kakvu uslugu možete da pružite nekome za to vreme i koliko možete da se posvetite?“

„Ovo mora privatno“

Osim lekara, državnim ustanovama nedostaju i osnovna sredstva za rad, jer od Republičkog fonda ne dobijaju dovoljno novca pa ulaze u dugove i skraćuju obim usluga, kaže nekadašnji direktor. „Sistem funkcioniše tako da vi sa Fondom potpišete ugovor koji vam Fond da, pod uslovima koje oni hoće i po obimu i sadržaju posla koje oni hoće. Vi to možete da uradite i potrošite za šest meseci, a šta ćete onda onih preostalih šest meseci? Morate da pružate uslugu, ali ne možete da je naplatite. Fakturišete Fondu, oni ne priznaju troškove, pa mi idemo u dugove i na kraju nemamo čak ni špriceve, igle, sredstva za dezinfekciju, gaze, a kamoli reagense za biohemiju ili za rendgen aparate.“

Te usluge građani plaćaju iz sopstvenog džepa. Svetska zdravstvena organizacija procenjuje da taj procenat iznosi oko 40 odsto ukupne zdravstvene potrošnje. „Samo ti tutnu papirić u ruku i kažu ovo se radi privatno“, priča Nataša. Danijela Stanković-Baričak podseća da se na taj način obično dupliraju plaćanja, jer pacijent već plaća obavezno osiguranje, a onda je ipak prinuđen da ide privatniku.

Ako duplirane troškove ne plate građani, platiće sistem, jer pacijenti imaju pravo da od Republičkog fonda traže refundaciju ukoliko državna zdravstvena ustanova ne može da pruži uslugu u roku od mesec dana. Takvih zahteva je u prošloj godini podneto ukupno 1.060, a 910 je usvojeno, kažu u RFZO, a osiguranicima je refundirano blizu četiri miliona dinara.

Tek kada je to pravo pomenula, Nataša je dobila termine za preglede. „Doktorka mi je prvo rekla da ne mogu da obavim sve preglede za dva meseca, pa sam ja rekla da mi to da napismeno pa da odem privatno i tražim refundaciju. Ona je pitala odakle mi to, ko mi je to rekao. Pa valjda je ona ta koja bi trebalo da me obavesti, a ne da se pravi i iščuđava. Sledeći put kad sam došla ispalo je da, eto, ipak sve može“, priča Nataša.

Komfor privatnog osiguranja

U paralelnom svetu za to vreme korisnike privatnog osiguranja ne boli glava. U istim tim ustanovama oni zdravstvene usluge mogu da dobiju i bez čekanja i u punom obimu.

Privatno, odnosno dobrovoljno zdravstveno osiguranje u Srbiji je tek u povoju i koristi ga samo dva odsto građana. U bombastičnim reklamama osiguraDanijela Stankvajuće kuće garantuju lečenje bez lista čekanja, stresa i komplikovanih procedura. Za svega dvadesetak evra nude se pregledi lekara opšte prakse i specijaliste, dijagnostika, laboratorijska ispitivanja i terapije u iznosu do 1.500 evra, dok veći paketi omogućavaju i bolničko lečenje ili čak lečenje u inostranstvu.

U osiguravajućim kućama koje smo kontaktirali kažu da je dovoljno da osiguranici pozovu kontakt-centar koji im je na raspolaganju non-stop i dobiće termin za pregled. Ne može da se čeka duže od tri dana i duže od 15 minuta u odnosu na dogovoreni termin.

Pri tom, osiguranici imaju mogućnost da sa liste zdravstvenih ustanova i ordinacija s kojima osiguravajuća kuća ima sklopljene ugovore sami izaberu gde će da se leče. Među njima su i neke državne ustanove, ali liste čekanja koje važe za korisnike obaveznog zdravstvenog osiguranja, za klijente osiguravajućih kuća ne važe.

Sve po zakonu

Da li je to što kartica privatnog osiguranja omogućava lečenje preko reda u državnim ustanovama po zakonu ili ne? Stavovi su oprečni.

„To nije fer, jer mi svi izdvajamo novac za zdravstvo. Zašto da budemo građani drugog reda?“, pita Vanja. Onda nismo društvo koje deluje po principu solidarnosti, dodaje Danijela Stanković-Baričak. „Ako ćete dati prioritet nekome ko je dodatno platio, što u ovoj državi nikada nije bio cilj, onda se naš koncept zdravstvene zaštite ruši.“

RFZO u tome ne vidi problem. „Potpuno zakonito se dešava da se osiguraniku privatnog zdravstvenog osiguranja usluga pruži pre nego osiguraniku po pravu iz obaveznog osiguranja. Naime, RFZO ne ugovara sa svim zdravstvenim ustanovama u javnom zdravstvu usluge u punom obimu kapaciteta ustanove, tako da zdravstvena ustanova tržišno može ponuditi kapacitete – termine za pregled, smeštajne kapacitete i tako dalje – koji nisu obuhvaćeni godišnjim ugovorom za potrebe obaveznog osiguranja“, navodi se u pisanom odgovoru koji su nam dostavili.

Nekadašnji direktor državnih ustanova tvrdi da je to u koliziji sa zakonom, jer slobodnih kapaciteta nema. „Pa setite se priče o onkološkim ustanovama i ljudima koji su dolazili sa strane i dobijali usluge pre naših pacijenata. Ako to radite, radite direktno nauštrb onih koji su osigurani. Onda se postavlja pitanje šta država garantuje?“

Jedan od starijih pacijenata kojeg smo sreli u čekaonici novosadskog doma zdravlja, kroz kiseo osmeh je na to pitanje odgovorio bez mnogo filozofije: „Na papiru – svima sve, al’ bez šuške nikom ništa.“


Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari