Možda nije moglo drugačije 1

Luka Vidlanović jedan je od preko 300.000 građana Srbije koji je bio zaražen korona virusom.

Luka je takođe jedan od pacijenta, čiji se broj ne zna, koji nedeljama nakon preležane bolesti i dalje ima simptome. Pre nego što se sam zarazio, Luka je izgubio oca zbog kovida. Zvanični podaci pokazuju da je do sada preko 3.000 ljudi izgubilo život zbog korona virusa, nezvanično se sumnja da je njihov broj veći.

Nekoliko sati pre nego što će otići na skener pluća u privatnoj ordinaciji, koji želi da uradi zbog neobjašnjive temperature koja ne prolazi nedeljama unazad, Luka je u razgovoru za Danas rekao – ne bi trebalo da se sami razbolimo ili da izgubimo nekoga koga volimo pa da shvatimo da ovaj virus postoji.

– Izgubio sam oca zbog kovida. Preminuo je 4. avgusta u KBC Zvezdari. Moj otac je bio prethodno zdrav čovek, samo što je napunio 60 godina. Verujem da se zarazio na sahrani prijatelja, i nije bio jedini – od njih petorice, očev prijatelj i otac su se zarazili. Na žalost, obojica su preminuli. Kada se sve sabere, možda nije moglo drugačije. Moj otac je čekao devet dana od pojave prvih simptoma da se javi lekaru. Ja sam tada video strah kod njega, bila je stvorena slika da kad odeš u bolnicu onda je to kraj, i mislim da je zato odlagao odlazak. Četiri dana je proveo na kiseoniku i još šest na respiratoru. Porodice su jednom dnevno mogle da zovu bolnicu da pitaju za svoje članove. Dobijali smo šture informacije – da nismo znali šta da pitamo zahvaljujući prijateljima lekarima, ništa ne bismo ni saznavali. Nakon što je preminuo mi još uvek nismo dobili njegovu istoriju bolesti i ne znamo koju je terapiju dobio. Ne sumnjam da su lekari uradili sve što su mogli, ali bismo voleli da znamo kako je lečen.

Pre nego što je otac otišao u bolnicu, svi smo bili u kontaktu sa njim, međutim niko se nije zarazio. Ja sam se zarazio koronom tri i po meseca kasnije. Devojka i ja smo dobili temperaturu istovremeno, a narednih nedelju dana nismo mogli iz kreveta da ustanemo koliko smo bili slomljeni. Smenjivali su se pregledi kod lekara, sati provedeni u čekaonicama i antibiotici. Prilikom jedne od poseta doktoru čekao sam šest i po sati na pregled. Imao sam vremena pa sam pregledao budžet Srbije za narednu godinu. Znate li da su planirane subvencije za strane investicije od 85 miliona evra, dok je budžet za Ministarstvo zdravlja smanjen? Računao sam, ako ne bismo davali te subvencije, mogli bismo da zaposlimo 4.400 lekara sa platom od 1.000 evra. Doktor koji je radio tog dana sam je pregledao 65 pacijenata, dok su ozbiljno bolesni ljudi satima čekali da stignu na red.

Danas sam završio četvrti antibiotik po redu, a od tri snimka pluća koja su mi do sada urađena, jedan je pokazao promene. Pri tome, taj snimak urađen je 15. decembra, mesec dana nakon što sam osetio prve simptome. Najčudnije je što za svo ovo vreme nisam imao nikakvih problema sa disanjem – međutim ovo je već skoro dva meseca kako temperatura ne prolazi. Svaki dan sa manjim prekidima imam do 37.5 i i dalje sam u izolaciji. Majku koja je ostala sama viđam preko praga dok oboje nosimo po dve maske na licu. Možda više i nisam zarazan, ali ne smemo da rizikujemo.

Sećam se da sam se podsmevao ljudima tokom proleća koji su žurili u kafiće pre nego što počne policijski čas. Razmišljao sam kako je moguće da ne shvataju šta rade. A onda sam i ja povučen svime što se dešavalo oko nas počeo slobodnije da se ponašam, da idem u teretanu, da se viđam povremeno sa prijateljima. Na kraju sam se razboleo. Moramo da se čuvamo. Moramo da menjamo način na koji živimo. I ne bi trebalo da nam bude potrebno da se sami razbolimo ili da izgubimo nekoga da bismo shvatili da ovaj virus postoji.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari