Mučan život migranata u Beogradu 1Foto: EPA-EFE/ ANDREJ CUKIĆ

Ujutro 9:45, maglovito decembarsko jutro u centru Beograda.

Krenuo sam prema centru Miksalište koji se nalazi u starom skladištu. Kako sam se približavao centru sve više ljudi prekrivenih leđa i glava sivim ćebadima kretala se u istom smeru kroz maglu ovog zimskog jutra. Ušao sam unutra i svuda okolo video sam najmanje 100 ljudi u hladnoj prostoriji. Većina njih je sedela oko stolova na starim i skoro polomljenim stolicama.

Neki su sedeli na podu, drugi su nervozno šetali dok su im se telefoni punili. Svi su bili odeveni veoma toplo, jer je unutra bilo jako hladno, posebno po nogama. Bilo je sve samo ne tiho jer se iz svih pravaca mogao čuti paštunski, farsi ili arapski.

Ispred jednog stola nalazilo se oko deset izbeglica koje su čekale na registraciju. Jedan izbeglica je došao k meni i pokazao otečenu ruku i pitao me gde je doktor. Pokazao sam na medicinski ugao nakon što mi se zahvalio i otišao tamo. Zatim sam otišao do svog stola. Pored stola je bila pet-šest članova porodice koja je sedela na podu i jela pečeno pile iz komada novina.

Bio je to jedan od redovnih dana na mestu gde sam organizovao radionice za imigrante podučavajući ih razgovoru i pisanju na engleskom jeziku. Lekcije su bile veoma aktivne i podučavao sam oko 10-15 ljudi dnevno u dobi od devet do 30 godina. Tokom časova smo pričali, pisali, šalili se, crtali. Dok su oko vas bili časovi, mogli ste čuti kako drugi ljudi glasno govore, deca plaču, muzika svira sa mobilnih telefona …

Želeo bih da podelim sa vama nekoliko stvari koje sam tamo video ili naučio o njima i situaciji. Odakle dolaze i čime se bave u Srbiji? Oko 70 odsto izbeglica dolazi iz Avganistana, veoma lepe zemlje koja sistematski propada od 1978. godine i rat traje i danas. Ostalih 20 odsto je iz Pakistana, a oko 10 odsto iz Sirije i Iraka.

– Ovde smo u tranzitu nadajući se da će se granice uskoro otvoriti kako bismo mogli nastaviti dalje kroz Hrvatsku i Mađarsku prema boljem životu – rekao mi je 30-godišnji Avganistanac, koji je pobegao iz svoje zemlje s jednim bratom, ženom, sestrom i troje dece.

Beže jer im je život u opasnosti ili beznadežan u matičnoj zemlji.

– Moj otac je bio policajac u Avganistanu, a talibani su ga ubili i napisali su mi da sam ja sledeći, pa sam morao da pobegnem – rekao mi je 25-godišnji mladi Avganistanac. Većina drugih Avganistanaca rekla je da korupcija, nezaposlenost i nasilje u njihovim zemljama pokazuju da nema perspektive za njihovu budućnost, pa su odlučili otići u razvijenije i uređenije zemlje kako bi tamo isprobali svoju priliku.

Preživljavanje pakla: Bežanje iz svoje zemlje nije prekinulo patnje, dok su prolazeći kroz Iran, Tursku i Bugarsku preživeli toliko loših stvari počevši od toga što ih je tukla lokalna policija, ujedali psi, bivali zatočeni, smrznuti u šumama, gladovali I bili bez zaklona. Štaviše, pokazali su mi ožiljke na vratu, rukama i ramenima koji su rezultat policijskog nasilja nad njima.

Zaboravljeni su. Osim neke pomoći UNHCR -a i nekoliko nevladinih organizacija, svest o njihovoj teškoj situaciji je mala. Mediji nedovoljno obraćaju pažnju na to. Ovde provode dane u centru Miksalište puneći telefone, učestvujući na radionicama. Spavaju u skladištima zagrejanim samo ćebadima ili se greju na drva jer nema centralnog grejanja. Jedu najjeftiniju uličnu hranu. Svakodnevno dolazi poseban kamion u kojem se mogu istuširati, a zatim se vratiti pravo na ulicu. Hodaju prekriveni ćebadima, što zaista deluje zastrašujuće.

Oni nisu teroristi niti su opasni, potrebna im je pomoć i društveno prihvatanje.

– Nismo svi mi teroristi, ako je neko iz naše zemlje učinio nešto loše, ne znači da su svi takvi – rekao mi je mladi Avganistanac čijeg su brata ubili talibani.

– Mi samo želimo priliku da živimo u miru, imamo slobodu i volimo – dodao je on.

– Nismo opasni, potrebna nam je pomoć – rekao je drugi Avganistanac.

Isto kao što se mnogi Evropljani plaše imigranata muslimana, plaše se prilagođavanja Evropi verujući da ih mnogi možda neće prihvatiti. Zaista su srećni što se druže, posebno kada vide ljude koji su došli tamo da im pomognu u integraciji, znajući da je malo volontera zainteresovano da im pomogne da se osećaju kao kod kuće.

Nekoliko njih je postavilo mnogo praktičnih pitanja kako pravilno komunicirati sa ljudima u Evropi u različitim svakodnevnim situacijama kako bi se lakše integrisali u ova društva. Imigranti su izgledali veoma srećni kada su čuli da znate nešto o njihovoj zemlji, istoriji ili tradiciji. Kada smo razgovarali o Avganistanu, jedan od njih mi je rekao da mu je žao što me ne može pozvati da pokaže pravo gostoprimstvo i ljubaznost svog naroda.

Oni su zahvalni. „Hvala, prijatelji, na vašoj želji da pomognete, neka vas Allah blagoslovi.“ To su bile reči meni i drugim dobrovoljcima jednog Avganistanca. Mislim da ovo više od svega govori koliko su zahvalni na bilo kakvoj pomoći. Nikada nisam video toliko poštovanja i zahvalnosti u očima i rečima ljudi.

Kada je tokom radionica nedostajalo stolica, uvek su hteli da mi dodaju svoju stolicu u znak poštovanja prema meni i drugim volonterima. Jedan klinac kome sam dao bombonu ponudio mi je zalogaj pilećeg bataka. Svaki dan sam dobijao crteže od dece kao poklone.

Trude se i imaju snove: ljudi koje sam video i dosta njih još uvek nisu očajni i raduju se svojoj budućnosti. Imaju velika očekivanja i žele da uče čak i ako im pada teško.

– Želim da vežbam engleski, hajde da pričamo – bile su to reči jedne Avganistanke.

Ona je bila samo jedna od mnogih koji su mi govorili slične rečenice i izrazili veliku želju da vežbaju engleski. U jednom trenutku je došao jedan avganistanski dečak star oko 15 godina i pokazao papir tražeći da mu napišem abecedu. Nakon što sam to uradio, vratio je papir i prepisao abecedu najmanje 10 puta. Tek tada je došao da traži da ga naučim po neku rečenicu. Mislim da njegovi koraci pokazuju motivaciju više nego bilo šta drugo.

Kao što sam rekao, oni imaju snove. Na primer, desetogodišnji pakistanski dečak želi da postane pilot. Jedan mladi Avganistanac želi da nastavi svoj posao instruktora u teretani u Danskoj. Najmanje njih desetak želi da studira mašinstvo, menadžment, farmaciju ili društvene nauke. Devetogodišnji avganistanski dečak rekao je:

– Želim da budem bogat i pomognem mnogim ljudima.

Takođe postoji jedna osoba koja je bila prodavac u Avganistanu, ali želi da studira medicinu u Francuskoj. Ne znam koliko će njih uspeti da ostvari te svoje snove, ali na nama je da im, koliko možemo, olakšamo put ka nekom boljem i normalnijem životu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari